Budući da su mnoge knjige objavljene prije skoro pola stoljeća i da je do njih teže doći, na ovom mjestu objavljivaćemo njegove pjesme iz različitih knjiga, kako bi se čitaocima na najbolji način prikazao njegov pisani rad, i kako bi mogli iz prve ruke osjetiti snagu ali u isto vrijeme i nježnost njegovih stihova.
MATI
Ko to tako nježno rukom me miluje,
ko mi toplom rukom čelo dodiruje?
To je moja majka, nego ko bi drugi.
Oči su joj plačne kad sam ja u tugi.
Svoje oči hrani kada me pogleda.
Slađe su joj riječi nego sać od meda.
Radosti je puna kada gleda mene.
Vesele su tada divne oči njene.
Kraj postelje moje često noću stoji,
pokriva me njezno sve se za me boji.
Sve čujem uzdahe njenih toplih grudi.
Poljubcima njeznim iz sna me probudi.
Možel' neko drugi, tako nježan biti?
Il' ko majka neko možel' suze liti.
Zasto, dobro dijete, ne misliš o tome.
Čini dobro majci ko nikom drugome.
Nemože se dijete majci odužiti,
al' za uzvrat može pažnju joj pružiti.
Materinska ljubav suzama se piže.
Pola svog života majka suze briše.
Kol'ko te je puta majka okupala?
Koliko te puta mlijekom nahranila?
Zar se ta dobrota zaboravit smije?
Ko to zaboravi on i čovjek nije!
Kol'ko briga strpljen kroz srce joj prođe,
dok ljubimče njeno iz škole joj dodje.
Kol'ko toplih suza po jastuku padne?
Majka često plače dok zora ne svane.
Kol'ko naših majki težak život vodi?!
Kakve smrtne brige dok se dijete rodi...
I najteži poso' radila je mati,
samo da bi mogla djeci kruha dati.
Kad su djeca sretna, sretna je i mati.
Za sreću će, dijete, sebe žrtvovati.
Svi smo majci dužni pažnjom uzvratiti,
ma gdje da smo bili majci navratiti!
Radovat se znade svaka naša mati,
kad joj milo čedo za knjigu prihvati!
Kakav divan osmijeh na licu se vidi,
kad se radi dijete ne mora da stidi.
Sve dok imaš majku imaš i radosti,
a kad majka umre vidjet ćeš žalosti!
Niko kao majka ne voli te tako,
poslije njene smrti zaplakat ćeš jako...
Malo, posve malo, na majke mislimo.
Propustimo mnogi da se odužimo!
Svako od nas gorko jednom ce se kajat',
tužan kraj mezara zamišljen će stajat.
Nemoj grubim glasom sa majkom zboriti!
Tiho, posve tiho, trebaš govoriti.
Svojoj dobroj majci nježno se obraćaj.
Često majci svojoj jutrom se navraćaj.
Mati, mati, mati ja ti ruke ljubim,
nikada te neću iz srca da gubim!
Tvoje mlijeko mati ja u sebi nosim,
s tobom ću se majko uvijek da ponosim!!!
(Mehmed Mahmutović, Pregaoci, Zavidovići, 1979. godine. str. 13-14)
MUHAMED ALEJHISSELAM
Iz pustinje gorde, Arabije žarke.
Zasja sunce sreće, prosu svoje
zrake.
Rodi se poslanik od časnoga roda,
Zasja sunce sreće, javi se
sloboda.
Bilo je proljeće, ruže su
cvjetale,
Hurme su beharom svojim mirisale.
Jedna mlada majka, kraj mindera stoji,
Zoru očekuje, sjajne zvijezde
broji.
To bješe Emina, ljepotica bajna,
Pod njenim pojasom jedna zvijeda
sjajna.
Čeka na rođenje da na svijet
dođe,
Da zasja istina i da tama prođe.
U zlu i poroku Arabija bješe.
Ko teški bolesnik što na smrt
izdiše,
Zaori se himna Božije istine,
Rodi se Muhammed! – Nestadoše
tmine.
Rumenilo zore i svitanje dana,
Najavi nam dolazak jednog
velikana.
Arapskog soja i časnog roda,
Parola mu bje'še: Mir, Pravda,
Sloboda!
Djed Abdul Mutallib radostan
bijaše,
Kad mu na muštuluk jutrom
doletješe.
Rodi ti se unuk baš ko' alem
kamen,
Na njegovom licu sja božanski
plamen.
Radostan od sreće, dobri djed
ustade,
Ode kod Emine i odmah poznade:
Na unuku svome znakove poslantva.
Kliknu: „Maša-Allah! To je dar
Božanstva!“
Zarosiš oči u dobroga djeda.
Kad u svoje ruke uze Muhammeda.
Tad dirljivim glasom on zamoli
Boga:
„Sačuvaj ga Bože od zla svakoga!“
Predade ga majci i reče joj tada:
„Čuvaj dobro sina on je naša
nada.
Na njegovom licu rumenilo cvjeta,
Njega čeka slava velikana
svijeta.“
Sa ponosom majka Emina ga uze.
Od dobroga djeda, koji proli
suze.
Dugo je unuka svoga zagledao,
I molitve blage njemu šaputao.
Srce mu zaigra, obuze ga nada:
„Svemogući Bože! Šta je ovo sada?
Imao sam djece, unuka sam imo'
Al' nikoga nisam tako srcu primo.
Dal će ovo dijete, roda
Kurejšija,
Postati ona ličnost Bogu
najmilija.
Da upali svijetlo, da rastjera
tmine,
Da bude poslanik Božije istine“.
Pri pomisli takvoj strah ga
obuzeo.
O tom nije nikom, ništa kazivao.
Već zamoli majku, da nad njime
bdije:
„Sa njegova lica neko svijetlo
grije“.
Rasto Muhammed kod žene Halime,
A ona postade zapažena time.
S posestrom Saimom nerazdvojan
bješe,
Ko rođena brata ona ga volješe.
U godini šestoj bez majke ostade,
Časna dobra majka Bogu dušu dade.
On preseli djedu i kod njega
ostade.
Da se djed nagleda svoje ruže
mlade.
Poslije smrti djeda amidža ga
uze,
Ožališe djeda i proliše suze.
„U mom domu sine ti ćeš uvijek
biti.
Kao dijete svoje ja ću te
voliti“.
Rastao Muhammed. Bog mu odgoj
dao.
Ma kud je išo' Džibril ga čuvao.
Četrdeset ljeta kad je navršio,
Tad mu Džibril više nije sjena
bio.
Na prvom susretu, u pećini Hira,
Osjeti Muhammed – nestaje mu
mira.
Neč'je prisusutvo iza sna ga
diže,
Najavi se Kur'an – Božija vijeset
stiže.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine.
str. 86-88)
VOLJENA BOSNO
Bosno naša divna, majka si nam mila,
Mi smo djeca tvoja – jer iz tvog smo krila.
Sinovi smo tvoji, zemljo ponosita,
S kraja na kraj svijeta o tebi se čita.
I svašta se piše, jer svak' pero ima,
Al' - evo lekcije, ko pouku prima.
“Bosna je bosanska i ničija više,
Ko drukčije misli – gadno mu se piše“.
Mi nećemo tuđe, a svoje ne damo,
To smo davno rekli, svima je to dobro znano.
Svakom ko nas želi ovdje porobiti,
Morat će kosti ovdje ostaviti.
Mnoge su se vojske ovdje istopile,
Bajrake lomile – poražene bile.
Želi li se neko to uvjeriti,
Kad na Bosnu krene – sam će zažaliti.
Prošlost naša priča: ko smo, šta smo bili?
Djedova smo naših mi potomci mili.
Pokliča i truba mi se ne plašimo,
Na svojoj smo grudi i čvrsto stojimo.
S maslinovom grančicom, kititi se želimo,
Narav nam je takva, da svakoga volimo.
Za malo ljubavi, pružit ćemo dosta,
Emanet nam takav od djedova osta.
Neka ljudske svađe isčeznu – nestanu,
Onaj ko se svađa, slijedi satanu.
Pa braća smo ljudi, šta se ovo radi?
Dušman nam je svako ko god nas zavadi.
Od Adema oca svi smo postali,
Zakon Svemogućeg mirne ljude hvali.
Za to nek' u miru ljudski život teče,
Zar nam je od mira išta danas preče?
Mi je sveto slovo, Božije pismo kaže,
Ko drukčije priča, taj na Boga laže.
Stvoritelj je jedan sve ljude stvorio,
Ko zavađa svijet, proklet da je bio.
Mi sinovi Bosne, domovine naše,
Mirom ćemo riješit sve nevolje naše.
Ovdje nam je živjet, ovdje nam je mrijeti,
Za to smo se dužni iskreno voljeti.
Nek' vjetrovi mira zemljom zamirišu,
Nek' se pjesma bratstva po knjigama pišu.
Nek' se ljudi vole ko' braća rođena.,
Neka nas po slozi pamte sva vremena.
Eh ponosna Bosno šta si dočekala,
Na'te oštre zubi iako si mala.
Al' se za te, Bosno, mnogi otimaju,
I, s leđa ti, Bosno, udarce zadaju.
A ti naša Bosno vazda ćeš živjeti,
Ti se i ne bojiš kad neko prijeti.
Ruku mira svakom ti želiš pružiti,
Al' nikom sem Bogu ti pokorna biti.
Dušmani te tvoji poprijeko gledaju,
U praljavoj duši svašta ti spremaju.
Al sinovi tvoji odgovor će dati,
Da se Bosna voli – ko rođena mati.
Gramljavina topova još utihla nije,
Ljuti boj za Bosnu svim se srcem bije.
Legenda bosanska istoriju piše,
Bosna bitku bije, a Ljiljan miriše.
Ponosita Bosno, u pobjedu gledaj,
Nikom svog imena, kršna Bosno ne daj!
Sinovi će tvoji na Drini stajati,
Ko te Bosno dirne, svak' će se kajati.
(Mehmed Mahmutović, Stihovi iz Zavidovića poklonjeni Bosni i Hercegovini, “Dom štampe“ Zenica, Zavidovići 1995. str. 21 -22)
TIHA NOĆ LEJLETUL KADERAl' - evo lekcije, ko pouku prima.
“Bosna je bosanska i ničija više,
Ko drukčije misli – gadno mu se piše“.
Mi nećemo tuđe, a svoje ne damo,
To smo davno rekli, svima je to dobro znano.
Svakom ko nas želi ovdje porobiti,
Morat će kosti ovdje ostaviti.
Mnoge su se vojske ovdje istopile,
Bajrake lomile – poražene bile.
Želi li se neko to uvjeriti,
Kad na Bosnu krene – sam će zažaliti.
Prošlost naša priča: ko smo, šta smo bili?
Djedova smo naših mi potomci mili.
Pokliča i truba mi se ne plašimo,
Na svojoj smo grudi i čvrsto stojimo.
S maslinovom grančicom, kititi se želimo,
Narav nam je takva, da svakoga volimo.
Za malo ljubavi, pružit ćemo dosta,
Emanet nam takav od djedova osta.
Neka ljudske svađe isčeznu – nestanu,
Onaj ko se svađa, slijedi satanu.
Pa braća smo ljudi, šta se ovo radi?
Dušman nam je svako ko god nas zavadi.
Od Adema oca svi smo postali,
Zakon Svemogućeg mirne ljude hvali.
Za to nek' u miru ljudski život teče,
Zar nam je od mira išta danas preče?
Mi je sveto slovo, Božije pismo kaže,
Ko drukčije priča, taj na Boga laže.
Stvoritelj je jedan sve ljude stvorio,
Ko zavađa svijet, proklet da je bio.
Mi sinovi Bosne, domovine naše,
Mirom ćemo riješit sve nevolje naše.
Ovdje nam je živjet, ovdje nam je mrijeti,
Za to smo se dužni iskreno voljeti.
Nek' vjetrovi mira zemljom zamirišu,
Nek' se pjesma bratstva po knjigama pišu.
Nek' se ljudi vole ko' braća rođena.,
Neka nas po slozi pamte sva vremena.
Eh ponosna Bosno šta si dočekala,
Na'te oštre zubi iako si mala.
Al' se za te, Bosno, mnogi otimaju,
I, s leđa ti, Bosno, udarce zadaju.
A ti naša Bosno vazda ćeš živjeti,
Ti se i ne bojiš kad neko prijeti.
Ruku mira svakom ti želiš pružiti,
Al' nikom sem Bogu ti pokorna biti.
Dušmani te tvoji poprijeko gledaju,
U praljavoj duši svašta ti spremaju.
Al sinovi tvoji odgovor će dati,
Da se Bosna voli – ko rođena mati.
Gramljavina topova još utihla nije,
Ljuti boj za Bosnu svim se srcem bije.
Legenda bosanska istoriju piše,
Bosna bitku bije, a Ljiljan miriše.
Ponosita Bosno, u pobjedu gledaj,
Nikom svog imena, kršna Bosno ne daj!
Sinovi će tvoji na Drini stajati,
Ko te Bosno dirne, svak' će se kajati.
(Mehmed Mahmutović, Stihovi iz Zavidovića poklonjeni Bosni i Hercegovini, “Dom štampe“ Zenica, Zavidovići 1995. str. 21 -22)
Sunce siđe zapadu, noć se tiho javi,
Najljepši dan ramazanski svoje krilo savi.
Nasta noć najljepša, draga, najčistija,
Nasta Lejle - Kader - noć najmilija.
Naša sretna srca blago nam kucaju,
Radost čekajući u najljepšem sjaju.
Ova noć je divna, nama najmilija.
Puna blage sreće, noć je najsretnija.
Puna je radosti i puna je sreće,
Od svih divnih noći-ona čini cvijeće.
Blago li se svakom ko Ramazan posti,
Mlekji će noćas biti njemu gosti.
Plemenita noći puna si topline,
Puna si radosti, i sjajne miline.
Puna si nam sreće i milosti svake,
Za velike, moćne, slabe i nejake.
Dižem ruke svoje i Allaha molim:
Stvoritelju Bože, ja te srcem volim.
Oprosti nam grijehe, sve što ih ja imam,
Noćas milost Tvoja-molitve prima.
Postio sam Bože i redovno klanjo,
O najvećoj sreći ja sam vazda sanj'o
Da mi grijehe moje Ti oprostiš Bože,
Tvoja milost JA RABBI - sve poklonit može.
Ova noć je sveta i puna oprosta,
Mada imam Bože ja grijeha dosta.
Al' opet Te molim: Oprosti mi Bože,
Milost Tvoja, Allahu, sve oprostit može.
Ja postim ramazan i redovno klanjam.
Na milost se Tvoju, Bože ja oslanjam.
Oprosti me Bože od grijeha svakoga,
Ja te molim, Bože, Stvoritelja svoga.
Noćas milost Tvoja sve prima i prašta.
Ja sam puno griješan, ima svega svašta.
Istigfar od mene uslišaj i primi,
Ti Istigfar primaš Allahu jedini.
Ova noć je blaga, mirisna k'o ruža,
Svakom od nas Allah tu mogućnost pruža:
Da se Bogu dragom sa željom obrati,
Prizna svoje grijehe, u vjeru se vrati.
Sestre, braćo, ljudi, noćas ne spavajte!
Svi se Bogu dragom noćas obraćajte!
Postom ramazanskim zamolite Boga,
Noćas Allah neće odbiti nikoga.
Prođe nam Ramazan, i Bajram nam dođe.
Mnoga ljudska duša bez milosti prođe.
Prvo postom, ljudi, zadužite Boga,
Da molitvu primi od roba svakoga.
Blaga tiha noći, lijepa i vesela,
Čekaju te mnogi gradovi i sela.
Ko god se je časnim postom okitio,
Noćas postač može sve što bude htio.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 82-83)
DOBRODOŠLICA RAMAZANA
Evo me dolazim, hej čovječe!
Pa dobro nam došao mjeseče,
dobro nam stigao u domove naše,
uvijek ti se vjernik mnogo radovaše.
Širimo ruke, hajde među nas!
kud god ti ideš, tu ide i spas.
Sretno nam dođe, Allahu hvala;
svi te volimo, pa i djeca mala.
Ko god od nas kaže da vjeruje Boga,
Stvoritelja našeg, Allaha dragoga,
on ti se raduje i puno te voli,
taj, posti, klanja i Bogu se moli.
On ustaje rano, još prije zore,
nit se čega plaši, nit ga brige more,
nijeti i posti po cijeli dan,
on vjeruje tvrdo: Allah je jedan.
Ko posti, braćo, taj slabić nije,
ne puši ne jede niti vodu pije,
prkosi šejtanu po cijeli dan
spominje Boga: Allah je jedan.
A znaš li, čovječe, koga Allah voli?
onog ko posti i ko mu se moli.
Onaj ko mrsi slabić je pravi,
teško je njemu i njegovoj glavi!
Svaki je iftar veselje pravo.
al posebno braćo postit je zdravo,
hiljadu bereketa svakog iftara,
a onom ko mrsi srce se para.
Kad se pred iftar blagi sumrak spušta,
u vodu gledaju mnoga žedna usta,
raduje se sreći koja dolazi,
dan za danom ide, Ramazan prolazi.
Tako jdnog dana i Bajram će doći,
nek nam Allah bude svima na pomoći,
pa ćemo se tada uz Bajram sastati,
zadovoljstvo pravo naše će nastati.
A zašto se plašite ramazanskog posta,
najboljeg mjeseca najmilijeg gosta,
Naš se svaki sevap obilato plati,
al' za post će Allah ponajviše dati.
Kliknimo radosno, “Dobro došo nama“!
Allah nam reče: “Blago, ljudi, vama“!
raduj se čovječe, najmilijoj sreći,
Ramazan je, ljudi, mjesec ponajveći.
Pun je bereketa i dobra svakoga,
za svakog vjernika, mumina pravoga,
gore glavu, brate, evo Ramazana,
sad dolazi ispit pravog Muslimana.
Kome teško postit i klanjati bude
takav nam vjere i sreće je hude
pravim muminima ništa teško nije
oni su postili i danas i prije.
Odlučimo braćo, da ćemo postiti.
Pomoćiće Allah, dobro će nam biti.
Neplašite se posta, pa to teško nije!
Posti uz Ramazan a mrsi kasnije!
Ako želiš reći da si mumin pravi
porazmisli malo ti u svojoj glavi.
Ne postiš li brate, ni ti vjernik nisi,
pa dobro zapamti, kukavica ti si.
Pred Boga se nose samo dobra djela,
pokaži se brate, ispod svoga vela!
Nemoj slabić biti i nemoj mrsiti,
kajaćeš se puno, kasno će ti biti.
Kako ćeš pred Boga, kad nisi postio,
kažeš da vjeruješ, postiti nisi htio.
Kad pred Boga staneš, šta ćeš tada reći?
Mrsiti uz Ramazan, grijeh je najveći.
Šta ćeš reći oni što postili nisu,
ne veseli tada potišteni svi su,
radosti nemaju, postit nisu htjeli
pa postite braćo, zdravi živi bili.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 21-22)
MAJKO UVIJEK VOLJENA
Kad se u jutro iz postelje budiš,
Bismillu prvo treba da učiš.
A zatim se svoje dječice sjeti,
I kao lastavica gnijezdu poleti.
Od dječije sobe stani na vrata
Jer ona je puna suhoga zlata.
Ovdje ti spavaju veseli tići
Treba ih veselo iz postelje dići.
Kad ulaziš djeci Bismillu prouči,
Allahu na čuvanje, djecu preporuči.
A zatim se umiti i abdest uzeti,
Sa abdestom treba jutro započeti.
A potom majko, sahab klanjati.
Neka nas milost Božija prati.
Sabahom traba završiti sam,
Sabahom treba započeti dan.
Nek' majka tome dječicu uči,
Majka je direk u svakoj kući.
Od majke nemaš boljeg druga,
Ne imati majku, teška je tuga.
Eh majko moja, kol'ko te volim,
Bogu za zdravlje, tvoje se molim.
Djeca te tvoja očima prate,
Uvijek majko brinu za te.
Islamska vjera ponos je nama,
Svi smo porodica, velikog Islama.
Na sedždu treba padati majko,
Jer samo vjeri služi se tako.
Hej majko, majko! Voljena mati,
Što god zaželiš Bog će ti dati.
Dini –Islamom ti nas zakiti,
Dženetske bašče zato ćeš dobiti.
U sve što radiš Bismillu ugradi,
Jer majka tako mora da radi.
Bismillu kad kuhaš i dječicu miješ,
Bismillu kad djeci haljinu šiješ.
U Ilmihal malo pogledaj mati,
Knjiga je prijatelj, to moraš znati.
Ne žali majko pare za knjige,
Imat ćeš korist i manje brige.
Imenom Božijim kunem te majko,
Što ti je savjest zaspala tako
Kako ćeš za djecu ti hisab dati,
Pred Allaha majko kako ćeš stati.
Zar se džehennema ne bojiš mati,
Paklu ćeš ljutom tijelo dati.
Kur'an te zove trgni se majko,
Da evlad za tobom nebi plako.
Kad te u kaburu samu ostave,
I meleki Božiji na ispit te stave.
Kako ćeš za djecu ti suval dati,
Pa zar se kabura ne bojiš mati.
Ti često majo kraj džamije prođeš.
Zašto u džamiju, majko ne dođeš??
Ti se majko Islama stidiš,
Kad nas u mektebu ne želiš da vidiš.
A ko će ti majko Fatihu p r o u č i t?
Ako ja ne budem išao učit.
Život je ovaj uspavao tebe,
Kako ćeš pred Bogom opravdat sebe.
Djeca u džamiji uče klanjati,
Teobu čini i Bogu se kajati.
Al' šta kad majke klanjati neće?
Od toga nema nevolje veće.
Jer mnogi mladići kad u brak stupaju,
Oči im ne vide a uši im ne čuju.
Ako ti supruga sedždu ne čini,
Propo' si brate. Tvoj brak je u tmini.
I jedno pitanje svakome ocu,
Zašto nam Islam visi o koncu?
Ako nam vjera iz kuće ode,
Potonut ćemo braćo u griješne vode.
Kad evlad majko na namaz stane,
I kad Allahu na sedždu pane.
Tek tada majko znat ćeš šta imaš,
Od Boga ćeš nagrade velike da primaš.
Majke, majke uvijek voljene,
U srcu djece uvijek željene.
Nemojte nas majke, ostavljet neuke,
Ovo su svete dječije poruke.
Abdest i namaz dužnost su tvoja,
Ako si majko pobožnog soja.
Za to smo dužni, i dobro paziti,
Kome ćemo Islam u kući predati.
Divni napitak iz majčinih grudi,
Ljubav za majkom uvijek budi.
Dobra se djeca moraju brinuti,
I majke svoje od vatre čuvati!
Žrtvuj se majko ranom sahabu,
I ruke svoje podigni Allahu!
Serdžada je majko molitvi tribina,
Pobožnost je najveća islamska vrlina.
Šta vrijedi majko sve ovo što čuješ,
Ako u Kur'an malo vjeruješ.
Ako si gluha i srce ti spava,
Tada ti nisi muslimanka prava.
Pitam te majko da li se kaješ?
I kol'ko za Islam od sebe daješ?
Po tom se vidi ko si i šta si?
Majka i vjernica pokaži nam Dal' si?
Evlad i zemlja trebaju truda,
Ako su dobri hvale se svuda.
Plodna se zemlja kiti sa rodom,
Otac i majka hajirli porodom.
(Mehmed Mahmutović, Ugašena sjećanja, Izdavač: Starješinstvo Islamske zajednice u Sarajevu, Zavidovići, 1986. godine. str. 58-62.)
PRVO JAVLJANJE
Evo da se javim iz našega kraja,
Gdje se spaja Bosna i bistra Krivaja.
Ovde zlatni momci tešku bitku biju,
Bosanski junaci krv junačku liju.
I sirene gradom često zavijaju,
A uzbune ponekad i danima traju.
Ovde ima dosta šarenih odjela.
To su hrabri momci iz našega sela.
Ponekad se puca, šenluči se tako,
Ali naši momci ne pucaju jako.
Ljiljani su sretni kad ih na front prate,
Zapucaju malo kad se s fronta vrate.
Fabrike nam rade, svi smo sretni za to,
“Krivaja“ nam, majka, pravi suho zlato.
Grad je pun svijeta, ko košnica pčela,
Odasvud nas ima – iz grada i sela.
Ne smeta nam ništa, živimo ko ljudi,
Ko zavađa narod, nek' mu Allah sudi,
Ostanimo ljudi, kao i do sada,
Neka među nama ljudska riječ vlada.
Strašni vihor rata sad nad Bosnom vije,
Pametan ga niko zametnuo nije.
Ko zapali vatru, pa da ginu ljudi,
Proklet neka bude, nek' mu Allah sudi.
(Mehmed Mahmutović, Stihovi iz Zavidovića poklonjeni Bosni i Hercegovini,“Dom štampe“ Zenica, Zavidovići 1995. str. 20.)
Kad se u jutro iz postelje budiš,
Bismillu prvo treba da učiš.
A zatim se svoje dječice sjeti,
I kao lastavica gnijezdu poleti.
Od dječije sobe stani na vrata
Jer ona je puna suhoga zlata.
Ovdje ti spavaju veseli tići
Treba ih veselo iz postelje dići.
Kad ulaziš djeci Bismillu prouči,
Allahu na čuvanje, djecu preporuči.
A zatim se umiti i abdest uzeti,
Sa abdestom treba jutro započeti.
A potom majko, sahab klanjati.
Neka nas milost Božija prati.
Sabahom traba završiti sam,
Sabahom treba započeti dan.
Nek' majka tome dječicu uči,
Majka je direk u svakoj kući.
Od majke nemaš boljeg druga,
Ne imati majku, teška je tuga.
Eh majko moja, kol'ko te volim,
Bogu za zdravlje, tvoje se molim.
Djeca te tvoja očima prate,
Uvijek majko brinu za te.
Islamska vjera ponos je nama,
Svi smo porodica, velikog Islama.
Na sedždu treba padati majko,
Jer samo vjeri služi se tako.
Hej majko, majko! Voljena mati,
Što god zaželiš Bog će ti dati.
Dini –Islamom ti nas zakiti,
Dženetske bašče zato ćeš dobiti.
U sve što radiš Bismillu ugradi,
Jer majka tako mora da radi.
Bismillu kad kuhaš i dječicu miješ,
Bismillu kad djeci haljinu šiješ.
U Ilmihal malo pogledaj mati,
Knjiga je prijatelj, to moraš znati.
Ne žali majko pare za knjige,
Imat ćeš korist i manje brige.
Imenom Božijim kunem te majko,
Što ti je savjest zaspala tako
Kako ćeš za djecu ti hisab dati,
Pred Allaha majko kako ćeš stati.
Zar se džehennema ne bojiš mati,
Paklu ćeš ljutom tijelo dati.
Kur'an te zove trgni se majko,
Da evlad za tobom nebi plako.
Kad te u kaburu samu ostave,
I meleki Božiji na ispit te stave.
Kako ćeš za djecu ti suval dati,
Pa zar se kabura ne bojiš mati.
Ti često majo kraj džamije prođeš.
Zašto u džamiju, majko ne dođeš??
Ti se majko Islama stidiš,
Kad nas u mektebu ne želiš da vidiš.
A ko će ti majko Fatihu p r o u č i t?
Ako ja ne budem išao učit.
Život je ovaj uspavao tebe,
Kako ćeš pred Bogom opravdat sebe.
Djeca u džamiji uče klanjati,
Teobu čini i Bogu se kajati.
Al' šta kad majke klanjati neće?
Od toga nema nevolje veće.
Jer mnogi mladići kad u brak stupaju,
Oči im ne vide a uši im ne čuju.
Ako ti supruga sedždu ne čini,
Propo' si brate. Tvoj brak je u tmini.
I jedno pitanje svakome ocu,
Zašto nam Islam visi o koncu?
Ako nam vjera iz kuće ode,
Potonut ćemo braćo u griješne vode.
Kad evlad majko na namaz stane,
I kad Allahu na sedždu pane.
Tek tada majko znat ćeš šta imaš,
Od Boga ćeš nagrade velike da primaš.
Majke, majke uvijek voljene,
U srcu djece uvijek željene.
Nemojte nas majke, ostavljet neuke,
Ovo su svete dječije poruke.
Abdest i namaz dužnost su tvoja,
Ako si majko pobožnog soja.
Za to smo dužni, i dobro paziti,
Kome ćemo Islam u kući predati.
Divni napitak iz majčinih grudi,
Ljubav za majkom uvijek budi.
Dobra se djeca moraju brinuti,
I majke svoje od vatre čuvati!
Žrtvuj se majko ranom sahabu,
I ruke svoje podigni Allahu!
Serdžada je majko molitvi tribina,
Pobožnost je najveća islamska vrlina.
Šta vrijedi majko sve ovo što čuješ,
Ako u Kur'an malo vjeruješ.
Ako si gluha i srce ti spava,
Tada ti nisi muslimanka prava.
Pitam te majko da li se kaješ?
I kol'ko za Islam od sebe daješ?
Po tom se vidi ko si i šta si?
Majka i vjernica pokaži nam Dal' si?
Evlad i zemlja trebaju truda,
Ako su dobri hvale se svuda.
Plodna se zemlja kiti sa rodom,
Otac i majka hajirli porodom.
(Mehmed Mahmutović, Ugašena sjećanja, Izdavač: Starješinstvo Islamske zajednice u Sarajevu, Zavidovići, 1986. godine. str. 58-62.)
PRVO JAVLJANJE
Evo da se javim iz našega kraja,
Gdje se spaja Bosna i bistra Krivaja.
Ovde zlatni momci tešku bitku biju,
Bosanski junaci krv junačku liju.
I sirene gradom često zavijaju,
A uzbune ponekad i danima traju.
Ovde ima dosta šarenih odjela.
To su hrabri momci iz našega sela.
Ponekad se puca, šenluči se tako,
Ali naši momci ne pucaju jako.
Ljiljani su sretni kad ih na front prate,
Zapucaju malo kad se s fronta vrate.
Fabrike nam rade, svi smo sretni za to,
“Krivaja“ nam, majka, pravi suho zlato.
Grad je pun svijeta, ko košnica pčela,
Odasvud nas ima – iz grada i sela.
Ne smeta nam ništa, živimo ko ljudi,
Ko zavađa narod, nek' mu Allah sudi,
Ostanimo ljudi, kao i do sada,
Neka među nama ljudska riječ vlada.
Strašni vihor rata sad nad Bosnom vije,
Pametan ga niko zametnuo nije.
Ko zapali vatru, pa da ginu ljudi,
Proklet neka bude, nek' mu Allah sudi.
(Mehmed Mahmutović, Stihovi iz Zavidovića poklonjeni Bosni i Hercegovini,“Dom štampe“ Zenica, Zavidovići 1995. str. 20.)
“Kad na mezar ocu il' materi dođeš,
I kad suze gorke ti roniti pođeš.
Pozdravi SELAMOM roditelje svoje,
To će biti pouka za potomstvo toje.
Unuka za ruku uzmi i povedi,
Prouči Fatihu i malo posjedi.
Ako puno cijeniš, majku oca svoga,
Bit ćeš i ti cijenjen od potomstva tvoga.“
(Mehmed Mahmutović, Ugašena sjećanja, Izdavač: Starješinstvo Islamske zajednice u Sarajevu, Zavidovići 1986. god. str.6.)
RAMAZAN NAM DOLAZI
O Časni mjeseče što dolaziš nama,
Kada god nam stigneš, od nas bježi tama.
Presvjetli poste, milost si od Boga
Dočekajmo braćo tog gosta časnoga.
Nevidljiva straža melekja nas prati,
Svaki smrtnik ovo morao bi znati.
Zašto mili brate ne paziš na ruke,
One haram rade, pa će dopast muke.
Kad bi mrtvi mogli iz zemlje ustati,
Vel'ki bi nam savjet oni mogli dati.
Imetak i djeca velika su rana,
I najteže breme kijametskog dana.
Kada tvoje ime čujem,
Ja se srcem obradujem,
Kad se uče salevati,
Iz oka nam suza kapti,
Naše misli tebi žude,
Salevatom nek' te bude,
Kad mevlude proslavljamo,
Radosni se osjećamo.
Za nas griješne ti se moli,
Jer te naše srce voli,
Ti si milost cijelom svijetu,
Ti si dika svom ummetu,
Allah te je odabrao,
Kur'anom te darovao,
Na Miradžu ti si bio,
I mubarek suze lio,
I Džennet si ti vidio,
I Allaha zamolio,
Da se grijeha izbavimo,
I Džehennem ne vidimo,
Da sa Dinom preselimo,
Od vatre se zaklonimo,
Nek' je oprost od Alalha,
I šefa-at svima nama.
Kad pružimo tebi ruke,
Izbavi nas strašne muke,
Salevat nam duša zbori,
Od aška nam srce gori.
Znaš li brate mili, što je to Ramazan?
Znaš li kol'ko vrijedi samo jedan dan?
Znaš li kol'ko vrijedi jedan danak posta?
Znaš li dočekati tog najvećeg gosta.
Ramazan je ispit zrelosti i časti,
kol'ko imaš, čovječe ti nad sobom vlasti,
Sam sebi pokaži kolika ti je vjera!
Mjesec ramazanski prava ti je mjera.
Ti pokaži svakom kol'ko Islam voliš,
Možeš šutjet, ne moraš da zboriš,
A opet ćeš vidjet da li vjere imaš,
po tom kako sebi ti Ramazan primaš.
Ti postom ćeš vidjeti imaš li imana,
U tom trećem farzu našega Islama.
Ispitaj se brate, kol'ko štuješ Boga,
Svakog nas je teško ispitat bez toga.
Slabići će vidjeti da su kukavice.
Jedan drugom tada pokazuju lice.
Za post ramazanski jaka volja treba,
Jer samo slabiće sotona dovreba.
Post na je pokornost Bogu stvoritelju,
Velika poniznost Dobročinitelju,
Svakog dana živiš, Božji svemir gledaš,
ako slabo shvaćaš, tad razuma nemaš.
Za njimete naše zahvala se traži.
Post je velika žrtva, deder se pokaži?
Uzvrati zahvalnost Stvoritelju postom!
Sveži se za džennet sa najjačim mostom.
Kušaj svoju snagu, kušaj svoju volju,
al' od posta nemaš ti priliku bolju,
Reci samom sebi i ostalim svima,
pripadaš li slabim, ili pak hrabrima.
Kad vrijeme od posta ujutro nastane,
to je borba čovjeka i strašnog satane.
Držite se hrabro, tad ste pobijedili,
s postom ste najbolje iman izmjerili.
Ako razumiješ, porazmisli malo,
da li ti je uopće do Islama stalo?
Svemogući Allah na ispit nas stavlja,
slabić brzo pada, a jaki nastavlja.
Kad nam iftar stigne, kad se dan završi,
sve jedna po jedna prepreka se ruši.
Trides' dana, brate ljutitog mejdana,
svakog dana ispit tvog imana.
Ne plaši se posta ako vjere imaš,
slušaj ovaj savjet, moraš da ga primaš.
Postiti moraš, brate, da bi vjernik bio.
Ako mrsit pođeš, s vjerom si svršio.
Kad se post završi i Bajram nam dođe,
kad najveći ispit tvog imana prođe,
Tad melekji Božji sve ti grijehe brišu,
pa tek poslije toga vjernikom te pišu.
O velika noći, najveća od sviju,
naša srca u tebi, mnogo jače biju.
Ti si puna svjetla, što razgoni tminu,
u toj noći nama, sunce sreće sinu.
Prošlo je od tada četrnaest vjekova,
Kad Kur'anom Allah čovječanstvo pozva.
Uči Muhammede! Bog ti naređuje,
Da se Kur'an sluša, da se Allah štuje.
Ta velika noć je dvades' šestog dana,
dvades' šestog dana, svakog Ramazana.
Lejlet - kader noć se ova blaga zove,
Mir traje od mraka, pa do rane zore.
Ove sjajne noći, kad svjetlo gori,
I džehennem šuti, i ništa ne zbori,
Sve griješne duše, vesele se tada,
Samo u toj noći, mir zaista vlada.
Tad i Džibril melek s nebesa silazi,
I nebeski odred meleka dolazi.
S odobrenjem Boga nude oprost svima,
svima muminima, pravim vjernicima.
Ko je god postio, blago njemu tada,
Kada na božijoj zemlji, mir duboki vlada.
Blago robovima što Ramazan poste,
Jer u ovoj noći svi imaju goste.
Meleki nebeski na čelu s Džibrilom,
svi se oni mole Stvoritelju milom.
Da post od nas primi, dragi Allah sebi,
Stvoritelju dragi, mi postimo Tebi.
Pa zar ima noći kao što je ova,
Pokajanje Allah prima od robova.
Ramazan je kruna svih dobrijeh djela,
Jedan iftar vrijedi, kao zemlja cijela.
Pa braćo i sestre, noćas ne spavajte,
Slobodno se Bogu, svome obraćajte.
Obratite se Bogu, kažite mu želje
Noćas je najveće zemaljsko veselje.
I Božija milost noćas je najveća,
Za sve postače, to je prava sreća.
I nebesa noćas sva su uzdignuta,
Ovo je naš praznik, praznik Muslimana.
Ramazan je, braćo, dug nam svima bio,
blago svakom onom, ko ga je postio.
Šta imaju oni što su ga mrsili,
Kako će pred Boga, jadni oni bili!?
Stvoritelju Bože, milostiv nam budi,
Kad sud strašni, počne da ljudima sudi.
Zlatom nam upiši, ovo naše djelo,
Da stanemo pred tebe, ko ljudi smjelo.
Prouči Fatihu i malo posjedi.
Ako puno cijeniš, majku oca svoga,
Bit ćeš i ti cijenjen od potomstva tvoga.“
(Mehmed Mahmutović, Ugašena sjećanja, Izdavač: Starješinstvo Islamske zajednice u Sarajevu, Zavidovići 1986. god. str.6.)
RAMAZAN NAM DOLAZI
O Časni mjeseče što dolaziš nama,
Kada god nam stigneš, od nas bježi tama.
Presvjetli poste, milost si od Boga
Dočekajmo braćo tog gosta časnoga.
Sad će na sve strane orit se ezani,
Priprem'te se za post, braćo Muslimani.
Ramazan je milost od Boga poslata,
Svaki dan od posta, vrijedi brda zlata.
Sad dolazi ispit našeg vjerovanja.
Bog nam dragi nudi velika praštanja.
A mi smo svi griješni, svi to dobro znamo,
Za to mjesec teobe, srcem dočekajmo.
Kada sretni dani ramazanski dođu,
Tada Bož'ji meleki oblazit' nas pođu.
Zijaret zemlju, zikr čine Boga,
Oprost traže za nas, vjerinka svakoga.
Onaj ko ne posti, njemu neće doći.
Njemu neće biti Božije pomoći.
Melekji ga proklinju i traže od Boga,
Da ga Allah kazni radi grijeha toga.
I šejtani tada svoje društvo traže.
Oni što ne poste, za društvo ima važe.
Na Sudnjem danu, kada pred Boga dođu.
Tad će jedni druge proklinjati da pođu.
Pokaž'te se braćo kome pripadate.
Melekji Vas prate to svi dobro znate.
Jedan dan ne postit - strašna je grijehota,
A još mrsit javno - teška je sramota.
Sinove gledamo – rugaju se nama.
Ne boje se Boga i nemaju srama.
Kijametkog dana, strašno će im biti,
Bit će nijemi, gluhi od nas će se kriti.
Od svih dobrih djela, što ih čovjek radi,
Post je iznad svega, eto brate znadi.
S tog se brate muški, Ti posta prihvati,
Tad si iskren mumin – vesela ti mati.
Budi brate, junak, a ne kukavica.
De da te vidimo - skini masku s lica.
Tvrdiš da si vjernik dok nam post ne dođe.
Ramazan je megdan – nemoj da te prođe.
Da je postit teško, to svi dobro znamo.
Al' muminu pravom, to je ponos samo.
Da Svevišnjem Bogu približi se tako,
Jer stići pred Džennet – nije brate lahko.
Pogledajmo one što nikada ne poste.
Njihove su ruke uz Ramazan proste.
Al na Sudnjem danu, šta će tada biti,
Pred paklom će stajat, teške suze liti.
Kad kijamet bude, kad se sud oglasi.
Ramazan je svjetlo – nikad se ne gasi.
Tamo će se vidjet šta Ramazan znači,
Kad suđenje pođe kad se sve zamrači.
Tad će svatko vidjet, šta je uradio.
Mnogi će se kajat – šta je propustio.
Zato dobri brate – zakuni se Bogu,
Jer kad drugi poste – zašto ja ne mogu?
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 113 – 114)
Od prvog čovjeka i davnih vremena,
Život teče naprijed i povratka nema
Žarko sunce svojom putanjom se kreće,
Božjom voljom zemlja, posta kutak sreće.
Sva zemaljska dobra ko bi nabrojio,
Ljudski vid je nejak da bi sve vidio.
Sve što je stvoreno čovjeku je dato,
Pripremi se brate, bit ćeš pitan za to.
Božje blagodati mi svi koristimo,
Al' na žalost mi to slabo cijenimo.
Kad u ime Boga nešto treba dati,
Mnoga naša ruka to Bogu uskrati.
Zlato, novac, biser skupljamo brojimo.
Za prolazne stvari strašno se borimo.
Da vidimo o tom' šta nam kaže vjera,
Izdali smo Islam i svog pejgambera.
Dunjaluk nam svima strašno omilio
Na ahiret eto, svak zaboravio.
Žedni sm bogatsva i lažnog sjaja,
Kao da će život trajati bez kraja.
Slušamo ezane sa vitkih munara,
Al' čemu ezani bez islamskog žara.
Po neko se sjeti pa malo zastane,
Dok većina sluša ezan iz kafane.
Mnogi su hajrati iz starih vremena,
Hajir sahibija skoro više nema.
Dinar, samo dinar! Tako zbori masa,
U dinaru svako traži sebi spasa.
Devize, računi, zemlja i sinovi,
Sve će prohujati kao lažni snovi.
Kad legneš na tabut sve će tuđe biti,
Samo će te djela u kabur pratiti.
Trgni se rođače, tvrdo si zaspao.
Sve si za dunjaluk i za slavu dao.
Kad te na mezarje komšije odnesu,
Bogatsvo će tvoje drugi da raznesu.
Okreni se nazad, pogled će se sledit.
U džamiji tvojoj ko će te naslijedit?
Ko li će ti mrtvom fatihu poslati?
Ko će mjesto tebe u safu stajati?
Pametan bi otac o tom se brinuo.
I ko' dobar pastir zabrinut bi bio.
Tako Božji resul u hadisu zbori,
Hoće da nam tijelo u vatri ne gori.
Plameniti Allah oči nam je dao,
Da bi Božju stazu čovjek raspoznao.
Dobro brate gledaj kuda trebaš ići,
Tamo kud' svak ide i ti ćeš otići.
Sluh nam Allah dade al' slabo čujemo.
Kur'an nas poziva a mi ne hajemo.i
To su tri svjedoka kjametskog dana,
Da se nismo mnogi držali Kur'ana.
Sve želje i nade od srca polaze.
Priprem'te se za post, braćo Muslimani.
Ramazan je milost od Boga poslata,
Svaki dan od posta, vrijedi brda zlata.
Sad dolazi ispit našeg vjerovanja.
Bog nam dragi nudi velika praštanja.
A mi smo svi griješni, svi to dobro znamo,
Za to mjesec teobe, srcem dočekajmo.
Kada sretni dani ramazanski dođu,
Tada Bož'ji meleki oblazit' nas pođu.
Zijaret zemlju, zikr čine Boga,
Oprost traže za nas, vjerinka svakoga.
Onaj ko ne posti, njemu neće doći.
Njemu neće biti Božije pomoći.
Melekji ga proklinju i traže od Boga,
Da ga Allah kazni radi grijeha toga.
I šejtani tada svoje društvo traže.
Oni što ne poste, za društvo ima važe.
Na Sudnjem danu, kada pred Boga dođu.
Tad će jedni druge proklinjati da pođu.
Pokaž'te se braćo kome pripadate.
Melekji Vas prate to svi dobro znate.
Jedan dan ne postit - strašna je grijehota,
A još mrsit javno - teška je sramota.
Sinove gledamo – rugaju se nama.
Ne boje se Boga i nemaju srama.
Kijametkog dana, strašno će im biti,
Bit će nijemi, gluhi od nas će se kriti.
Od svih dobrih djela, što ih čovjek radi,
Post je iznad svega, eto brate znadi.
S tog se brate muški, Ti posta prihvati,
Tad si iskren mumin – vesela ti mati.
Budi brate, junak, a ne kukavica.
De da te vidimo - skini masku s lica.
Tvrdiš da si vjernik dok nam post ne dođe.
Ramazan je megdan – nemoj da te prođe.
Da je postit teško, to svi dobro znamo.
Al' muminu pravom, to je ponos samo.
Da Svevišnjem Bogu približi se tako,
Jer stići pred Džennet – nije brate lahko.
Pogledajmo one što nikada ne poste.
Njihove su ruke uz Ramazan proste.
Al na Sudnjem danu, šta će tada biti,
Pred paklom će stajat, teške suze liti.
Kad kijamet bude, kad se sud oglasi.
Ramazan je svjetlo – nikad se ne gasi.
Tamo će se vidjet šta Ramazan znači,
Kad suđenje pođe kad se sve zamrači.
Tad će svatko vidjet, šta je uradio.
Mnogi će se kajat – šta je propustio.
Zato dobri brate – zakuni se Bogu,
Jer kad drugi poste – zašto ja ne mogu?
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 113 – 114)
NEKOLIKO PORUKA MOM PRIJATELJU!
Od prvog čovjeka i davnih vremena,
Život teče naprijed i povratka nema
Žarko sunce svojom putanjom se kreće,
Božjom voljom zemlja, posta kutak sreće.
Sva zemaljska dobra ko bi nabrojio,
Ljudski vid je nejak da bi sve vidio.
Sve što je stvoreno čovjeku je dato,
Pripremi se brate, bit ćeš pitan za to.
Božje blagodati mi svi koristimo,
Al' na žalost mi to slabo cijenimo.
Kad u ime Boga nešto treba dati,
Mnoga naša ruka to Bogu uskrati.
Zlato, novac, biser skupljamo brojimo.
Za prolazne stvari strašno se borimo.
Da vidimo o tom' šta nam kaže vjera,
Izdali smo Islam i svog pejgambera.
Dunjaluk nam svima strašno omilio
Na ahiret eto, svak zaboravio.
Žedni sm bogatsva i lažnog sjaja,
Kao da će život trajati bez kraja.
Slušamo ezane sa vitkih munara,
Al' čemu ezani bez islamskog žara.
Po neko se sjeti pa malo zastane,
Dok većina sluša ezan iz kafane.
Mnogi su hajrati iz starih vremena,
Hajir sahibija skoro više nema.
Dinar, samo dinar! Tako zbori masa,
U dinaru svako traži sebi spasa.
Devize, računi, zemlja i sinovi,
Sve će prohujati kao lažni snovi.
Kad legneš na tabut sve će tuđe biti,
Samo će te djela u kabur pratiti.
Trgni se rođače, tvrdo si zaspao.
Sve si za dunjaluk i za slavu dao.
Kad te na mezarje komšije odnesu,
Bogatsvo će tvoje drugi da raznesu.
Okreni se nazad, pogled će se sledit.
U džamiji tvojoj ko će te naslijedit?
Ko li će ti mrtvom fatihu poslati?
Ko će mjesto tebe u safu stajati?
Pametan bi otac o tom se brinuo.
I ko' dobar pastir zabrinut bi bio.
Tako Božji resul u hadisu zbori,
Hoće da nam tijelo u vatri ne gori.
Plameniti Allah oči nam je dao,
Da bi Božju stazu čovjek raspoznao.
Dobro brate gledaj kuda trebaš ići,
Tamo kud' svak ide i ti ćeš otići.
Sluh nam Allah dade al' slabo čujemo.
Kur'an nas poziva a mi ne hajemo.i
To su tri svjedoka kjametskog dana,
Da se nismo mnogi držali Kur'ana.
Sve želje i nade od srca polaze.
Razum mora znati zabranjene
staze.
Kada neko od nas s pravog puta skrene,
Razum mrzi grijeh pa nas opomene.
Imetak i život sve će braćo proći.
Svak će pred Allaha svomogućeg doći.
Pa ko želi časno pred Allaha stati,
Sve je za Allaha dužan žrtvovati.
Kada neko od nas s pravog puta skrene,
Razum mrzi grijeh pa nas opomene.
Imetak i život sve će braćo proći.
Svak će pred Allaha svomogućeg doći.
Pa ko želi časno pred Allaha stati,
Sve je za Allaha dužan žrtvovati.
Nevidljiva straža melekja nas prati,
Svaki smrtnik ovo morao bi znati.
Zašto mili brate ne paziš na ruke,
One haram rade, pa će dopast muke.
Kad bi mrtvi mogli iz zemlje ustati,
Vel'ki bi nam savjet oni mogli dati.
Imetak i djeca velika su rana,
I najteže breme kijametskog dana.
(Mehmed Mahmutović, Novi mevlud,
Zavidovići 1989. godine, str. 68-70)
ZA TVOJU LJUBAV I TVOJU ČAST BOŽJI POSLANIČE
Kada tvoje ime čujem,
Ja se srcem obradujem,
Kad se uče salevati,
Iz oka nam suza kapti,
Naše misli tebi žude,
Salevatom nek' te bude,
Kad mevlude proslavljamo,
Radosni se osjećamo.
Za nas griješne ti se moli,
Jer te naše srce voli,
Ti si milost cijelom svijetu,
Ti si dika svom ummetu,
Allah te je odabrao,
Kur'anom te darovao,
Na Miradžu ti si bio,
I mubarek suze lio,
I Džennet si ti vidio,
I Allaha zamolio,
Da se grijeha izbavimo,
I Džehennem ne vidimo,
Da sa Dinom preselimo,
Od vatre se zaklonimo,
Nek' je oprost od Alalha,
I šefa-at svima nama.
Kad pružimo tebi ruke,
Izbavi nas strašne muke,
Salevat nam duša zbori,
Od aška nam srce gori.
(Mehmed Mahmutović, Novi mevlud,
Zavidovići 1989. godine, str.67.)
RAMAZAN - MUBAREK
Znaš li brate mili, što je to Ramazan?
Znaš li kol'ko vrijedi samo jedan dan?
Znaš li kol'ko vrijedi jedan danak posta?
Znaš li dočekati tog najvećeg gosta.
Ramazan je ispit zrelosti i časti,
kol'ko imaš, čovječe ti nad sobom vlasti,
Sam sebi pokaži kolika ti je vjera!
Mjesec ramazanski prava ti je mjera.
Ti pokaži svakom kol'ko Islam voliš,
Možeš šutjet, ne moraš da zboriš,
A opet ćeš vidjet da li vjere imaš,
po tom kako sebi ti Ramazan primaš.
Ti postom ćeš vidjeti imaš li imana,
U tom trećem farzu našega Islama.
Ispitaj se brate, kol'ko štuješ Boga,
Svakog nas je teško ispitat bez toga.
Slabići će vidjeti da su kukavice.
Jedan drugom tada pokazuju lice.
Za post ramazanski jaka volja treba,
Jer samo slabiće sotona dovreba.
Post na je pokornost Bogu stvoritelju,
Velika poniznost Dobročinitelju,
Svakog dana živiš, Božji svemir gledaš,
ako slabo shvaćaš, tad razuma nemaš.
Za njimete naše zahvala se traži.
Post je velika žrtva, deder se pokaži?
Uzvrati zahvalnost Stvoritelju postom!
Sveži se za džennet sa najjačim mostom.
Kušaj svoju snagu, kušaj svoju volju,
al' od posta nemaš ti priliku bolju,
Reci samom sebi i ostalim svima,
pripadaš li slabim, ili pak hrabrima.
Kad vrijeme od posta ujutro nastane,
to je borba čovjeka i strašnog satane.
Držite se hrabro, tad ste pobijedili,
s postom ste najbolje iman izmjerili.
Ako razumiješ, porazmisli malo,
da li ti je uopće do Islama stalo?
Svemogući Allah na ispit nas stavlja,
slabić brzo pada, a jaki nastavlja.
Kad nam iftar stigne, kad se dan završi,
sve jedna po jedna prepreka se ruši.
Trides' dana, brate ljutitog mejdana,
svakog dana ispit tvog imana.
Ne plaši se posta ako vjere imaš,
slušaj ovaj savjet, moraš da ga primaš.
Postiti moraš, brate, da bi vjernik bio.
Ako mrsit pođeš, s vjerom si svršio.
Kad se post završi i Bajram nam dođe,
kad najveći ispit tvog imana prođe,
Tad melekji Božji sve ti grijehe brišu,
pa tek poslije toga vjernikom te pišu.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975.
godine. str. 23-24)
VELIKA NOĆ – NOĆ LEJLETUL
KADARSKA
O velika noći, najveća od sviju,
naša srca u tebi, mnogo jače biju.
Ti si puna svjetla, što razgoni tminu,
u toj noći nama, sunce sreće sinu.
Prošlo je od tada četrnaest vjekova,
Kad Kur'anom Allah čovječanstvo pozva.
Uči Muhammede! Bog ti naređuje,
Da se Kur'an sluša, da se Allah štuje.
Ta velika noć je dvades' šestog dana,
dvades' šestog dana, svakog Ramazana.
Lejlet - kader noć se ova blaga zove,
Mir traje od mraka, pa do rane zore.
Ove sjajne noći, kad svjetlo gori,
I džehennem šuti, i ništa ne zbori,
Sve griješne duše, vesele se tada,
Samo u toj noći, mir zaista vlada.
Tad i Džibril melek s nebesa silazi,
I nebeski odred meleka dolazi.
S odobrenjem Boga nude oprost svima,
svima muminima, pravim vjernicima.
Ko je god postio, blago njemu tada,
Kada na božijoj zemlji, mir duboki vlada.
Blago robovima što Ramazan poste,
Jer u ovoj noći svi imaju goste.
Meleki nebeski na čelu s Džibrilom,
svi se oni mole Stvoritelju milom.
Da post od nas primi, dragi Allah sebi,
Stvoritelju dragi, mi postimo Tebi.
Pa zar ima noći kao što je ova,
Pokajanje Allah prima od robova.
Ramazan je kruna svih dobrijeh djela,
Jedan iftar vrijedi, kao zemlja cijela.
Pa braćo i sestre, noćas ne spavajte,
Slobodno se Bogu, svome obraćajte.
Obratite se Bogu, kažite mu želje
Noćas je najveće zemaljsko veselje.
I Božija milost noćas je najveća,
Za sve postače, to je prava sreća.
I nebesa noćas sva su uzdignuta,
Ovo je naš praznik, praznik Muslimana.
Ramazan je, braćo, dug nam svima bio,
blago svakom onom, ko ga je postio.
Šta imaju oni što su ga mrsili,
Kako će pred Boga, jadni oni bili!?
Stvoritelju Bože, milostiv nam budi,
Kad sud strašni, počne da ljudima sudi.
Zlatom nam upiši, ovo naše djelo,
Da stanemo pred tebe, ko ljudi smjelo.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975.
godine. str. 25-26)
PRVA OBJAVA
Kad Muhammed primi prvu objavu,
I kad primi, prvu riječ Božiju.
Ramazan je, dvdeset šesti dan bio
kad se Džibril Muhammedu javio.
Lejle-kader dan je Bogu najdraži,
tad je vjernik Bogu dragom
najbliži.
I Muhammed u molitvi bijaše,
sa ćuatnjem o Allahu mišljaše.
Brdo Hira tijesno mu postade,
toliko se mnogo tada prepade.
Iznenada on osjeti nekoga,
Tad mu Džibril snese vijest od
Boga.
Glas se čuje al' nikoga ne vidi:
„Mili Bože, šta se ovo sad radi?
Prvi puta u pećini nisam sam,
Budam jesam, i što vidim nije
san“.
On meleka do tad nije vidio,
ni s Džibrilom do tad nije
zborio.
Božje riječi od njega je tad čuo,
tad se Allah Muhammedu javio.
U pećini ponovo se glas čuo,
od miline Muhammed se zanio.
„Uči, čitaj, Muhammede, kažem
ti!“
„Šta da učim kad ja ne znam
čitati.“
„Ja Muhammed, uči ovo što čuješ,
u me gledaj, nemoj da se
okrećeš“.
Od tih riječi prepade se mnogo
tad,
jer Objava poče njemu teći sad.
Srce lupa, duša ko da prestade,
srce zasta, jer mu daha nestade.
Božija riječ kao biser poteče,
Džibril melek sa 'Ikretom'
otpoče.
„Slušaj dobro, Muhammede, kažem
ti,
Često puta mi ćemo se vidjeti.
Ja ću ti se mnogo puta javljati,
i na srce Objavu dostavljati.
Od Boga si za Resula predviđen,
poslaničkim duhom Ti si zadojen.
Za poslanstvo od Boga si odabran,
i od danas najavljujem Ti
Kur'an.“
Muhammed se dobro pribra i čuje,
Kada Džibril sa Objavom otpoče.
Kad je Džibril Objavu završio,
Tad je ovo Muhammedu zborio:
„Tebe Allah poslanikom postavi,
da zavedeš red i zakon na zemlji.
Od kumira da Ti Kjabu očistiš,
Zato moraš poslanstvo da
prihvatiš.
Na put spasa ovaj svijet povedi,
Red i zakon Ti Kur'anom zavedi!
Kad si rođen kad si svijet
ugledo,
tvom rođenju svako se je radovo.
Mnoga čuda tad su se desila,
Kad je tebe sretna majka rodila.
Kur'an Božji uputa je Tvoja znaj,
Tebe čeka i tvoj ummet svijetli
raj.
Od neznanja ovu zemlju očisti,
Jer bez znanja nema Božjije
milosti.
Teška Ti je ova dužnost, zapamti,
Vodi narod, svaktko će te
voljeti!“
Kad je ovo sve Muhammed saslušo,
Iz pećine on je svoje tad pošo.
Hira brdo brzo je napustio,
Ove riječi u strahu je izustio:
„Mili Bože, što li ovo danas bi?
Ove vijesti tko donese sad meni?
Kome ću ja sve ovo saopćiti,
I koga ću ja u Islam pozvati!“
Trčeć tako svojoj kući on stiže,
i Hatidži, dragoj, priđe što
bliže.
„Znaš Hatidža, mnogo me je
prepalo.“
Ispriča joj sve što m u se
desilo,
Prestraših se, ne znam što ću
raditi,
Valja počet novo doba graditi.
Kome ću ja ove vijesti kazati,
Koga ću ja sad u Islam pozvati?
Svud okolo sad džehalet caruje,
Slabo iko dragog Boga vjeruje.“
Pametna je bila ona odviše,
ona vidje da Muhammed uzdiše.
„Ti se ne boj, Muhammede, kažem
Ti,
Tebe čuva dragi Allah jedini.
Ja ću prva Muslimanka postati,
ja ću prva tvoju vjeru primiti.
Poslaniče nek je sretan ovaj dan,
Kada si Ti od Allaha odabran.
Blago tebi, a i meni uz Tebe,
kada Allah upisa te do Sebe.
Od dans će novo doba poteći,
Tvoj će ummet svakog dana bit
veći.
Oduvijek si častan čovjek Ti bio,
sa poslanstvom Allah Te je
odabrao,
da iz tmine ovaj svijet izvedeš,
pravim putem da nas sviju
povedeš,
da objaviš vjeru Islam od Boga,
da usrećiš Božijega roba svakoga.
Ti si častan za svoj poziv,
Mustafa,
Selam alejk ja imamel-enbija.“
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975.
godine. str. 9-15)
DRUGI ISLAMSKI FARZ – NAMAZ
Drugi farz Islama, naše časne
vjere,
sveta je to zapovjed koja dušu
pere.
Pet puta ćeš dnevno pred Allaha
stati,
pet puta se, robe, moraš
odazvati.
Stoga je to zapovijed Svemogućeg
Boga,
ništa ne smije biti važnije od
toga.
Pusti malo život nek' bez tebe
teče.
Tebi od namaza ništa nije preče.
Kad namasko vrijeme meleki
oglase:
od svakog namaza pravo vrijeme
zna se.
Ništa nam nije od namaza preče,
tako dobri Allah u Kur'anu reče.
To je ispit volje i tvog Islama,
To je zorna slika tvojega Imana.
Sve ostavi, baci, kao vrelo
gvožđe.
Kad namasko vrijeme nastane i
dođe.
Prvo se abdestom umij i rashladi.
Ovo vjersko pranje po redu se
radi.
Iza toga teobu-istigfar prouči.
Tako se pred namaz Bogu preporuči.
Smireno i skrušeno u namaz uniđi,
Otvorenog srca ti namazu priđi.
Misli i molitve Allahu uputi,
Kad svršiš molitvu, tad malo
zašuti.
Razmišljaj o Bogu i čitaj
prirodu,
Divi se prirodi i nebeskom svodu.
Tu ćeš jasno otkriti Božije
sveumjeće,
Sve što vidiš, sve se oko tebe
kreće.
Koliko dušom budeš u namazu bio,
Ako o čemu drugom ne budeš
mislio.
Od takve ćeš molitve postići
koristi,
samo takva molitva naše grijehe
čisti.
Molitvom ćeš reći sve što budeš
htio,
sakrit od Allaha ništa ne bi
smio.
Kad padneš na sedždu tad si Mu
najbliži,
kroz namaz ćeš postat Allahu
najdraži.
A što je to tebi od namaza preče,
Kur'an strašno prijeti, tako
Allah reče.
Ko namaz napusti on seli iz vjere,
time čini grijeh koji nema mjere.
Ako si klanjao pa si klanjat
prest'o.
Učini teobu, vrati se na mjesto.
Zamoli Allaha, oprosta zatraži,
teoba u vrijeme možda će da važi.
Ponovo će tebi zasjat sunce
sreće,
sve se u prirodi po zakonu kreće.
Jer se jednog dana tebe neće
biti,
Sa molitvom čistom pred Boga ćeš
smiti.
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 18-19)
DOŠAO NAM JE POST
Stigao nam od Boga jedan vel'ki
gost,
Taj veliki gost, to je Bož'ji
post.
Ustajte braćo, ustajte sestre, dižimo
se svi,
Ustaj mladiću, ustaj djevojko,
ovog časnog gosta dočekajmo mi!
Oprost, magfiret, sreću nudi post
najveću.
Pokori se Bogu dragom i ne guraj
sebe u nesreću.
Post je naredio Allah i strogo od
nas to traži,
Postiti mora svako, nikakav
izgovor ne važi.
A danas mnogi ljudi javno mrse i
griješe,
Ne htjedoše posta primit', jedu i
nama se smiješe,
Čeka ih kazna teška, Kur'an to
mudri veli,
morat' će kaznu dobit', jer
postit' nisu htjeli.
Zar oni nisu spremni u ime dragog
Boga,
Časno i vedra čela, primat se
farza toga.
Sve što vijernik radi, za sve će
nagrada biti,
Al' za ovu dužnost, Allah će
sobom priznanje djeliti.
Onaj ko sebi kaže: „Ja sam mumin
Musliman“,
Taj postit treba, redovno svaki
dan,
Tako će moći potvrdit' svoj
Dini-Islam,
Jer Allah tako htjede da vidi ko
je Musliman.
Vjernik il' vjernica biti, to
nije samo reći,
Valja svakom dokazat ko ti je
danas preči.
Dal' voliš šejtana jadnog, i ono što šejtan
nudi,
Il' voliš dragog Boga – Ti sam
sebi presudi.
Slabići puše, jedu i piju, rugaju
se nama, pa se i smiju,
Kazna je teška, ona ih čeka,
meleki će takve grdno da biju,
Stani griješniče, prođi se toga,
postit' se mora u ime Boga,
Zar si tako zalut'o jadan, zar se
ne stidiš imena svoga.
Ime ti je Huso, Ahmed, il' Hasan,
pa budi barem posve jasan!
Ime te ne može vjernikom pravit',
Boj se pakla, on je užasan.
Djelima svojim dokaži nama, ne
čini više strašnog harama,
Očisti svoje srce od grijeha,
vidiš da je na njem' velika tama.
Stidiš se reći drugima, ja sam
Musliman pravi,
A ti sva dobra djela u crne
grijehe zavi,
Zar se ne stidiš Boga, zar nemaš
u sebi vjere,
Hej, trgni se, brate, tvoj grijeh
nema mjere.
Allah te vidi i čuje i čeka tvoju
teobu,
Jednom si nogom uvijek ti u
hladnom grobu,
Zar se ne bojiš smrti i bijelih
ćefina,
Okupaj svoju dušu od grijeha, to
je najveća ljudska vrlina.
Gdje ti je majka, gdje to je otac?
I oni su nekada živi bili,
Mrijeti ljudi opet moraju, makar
hiljadu godina živjeli.
Zar ne crpiš pouku prošlosti,
koliko bijaše griješnih ljudi,
Sad oni pred Bogom stoje, melekji
ih muče i Allah im sudi.
Smrti se ne bojiš – pa ti si
brate lud,
Svuda te melekji prate, takav je
Božji sud.
Pišu te onakvim kakav si sada, U
pokajanju brate naša je nada.
Čuo si jadan stotinu puta, od
grijeha će mnoga duša da strada.
Evo prilike nam svima, da se
nazove pravim muminima,
Prođi se grijeha, zakuni se Bogu
i posti brate u ovim danima.
Sa časnim postom Boga se zamoli,
Ramazan posti, u džamiju idi,
Klanjaj namaz, zekjat podjeli,
svoje se vjere, rode ne stidi.
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.
97-98)
KUR'AN
Sveta časna knjigo, svijetlo si
od Boga,
Dostavljena nama od tvorca
mudroga,
Ti si puna svijetla, puna si
mudrosti,
Ja Te učim, čitam od rane
mladosti.
Sve Božije upute u sebi sadržiš,
Što je dozvoljeno, toga da se
držiš,
Sve što god je haram u Kur'anu
piše,
Ti se toga prođi i ne radi više.
Kakav trebaš biti tamo jasno
stoji,
Tako Allah traži od robova
svojih,
To je časna knjiga prepuna
mudrosti,
A njena je mudrost u njenoj
vječnosti.
Sve što dobru vodi, Kur'an
propovjeda,
Kur'an podjednako na sve ljude
gleda,
Svi su ljudi braća – on to jasno
kaže,
Pa zar ima netko ko se sa tim ne
slaže.
Imal' nešto drugo savremeno tako.
Da je kao Kur'an uvijek moćno
jako,
Da srca pokrene, da volju zapali,
Mudžiza je njegova da ga svatko
hvali.
Bilo je i takvih koji ga mrziše,
Al' čitajuć Kur'an svi ga
zavoliše,
Božija je mudrost eto tako
htjela,
Kur'anska je istina svijet
nadvisila.
Što ga više učiš, on Ti je sve
draži,
Sve se više čuvaš poroka i laži,
Svakog dana postaješ ti duhovno
jači,
Tako svoju vrijednost Kur'an nam
tumači.
On neznanje ništi, ka znanju nas
vodi,
On objasni zakone u Božijoj
prirodi,
Sve što će proteći il' je bilo
prije,
Ništa Bož'jem sveznanju nepoznato
nije.
On poziva one što sluh imaju,
Koji se ne dive ovosvejtskom
sjaju,
On trijezni ljude, on ih
opominje,
Ma kud god se kreneš da se Bog
spominje.
On silne ukroti, on slabe
zaštiti,
On pokaza odnose što trebaju
biti,
Siromah il' bogat kod Boga su
isti,
On za mržnju ne zne, on nema zavisti.
On je svaršenstvo Božije istine,
On je trajna svijetlost što
razgoni tmine,
Časna vjera Islam proizvod je
njega,
On Božiju Svemoć stavlja izvan
svega.
On zrači i grije, on mudro
raspravlja,
On istinu svetu od istine rastavlja,
Svuda gdje god stigne tu znanje
likuje,
On nas mudro vodi, put nam
pokazuje.
On sebičnost ništi, siromaštvo
gasi,
On jasno zahtijeva da pokažeš šta
si,
On ne zna za klase, on ne zna
boje,
On najvoli one što se Boga boje.
On za međe ne zna, on granica
nema,
On svukud stiže, on nema bedema,
On trijezni slabe, u život ih
vraća,
Sveto mu je geslo – svi ljudi su
braća.
On osvaja snagom duha i razuma,
On ne zna za silu on je bez
zuluma,
On nas vodi sreći na obadva
svijeta,
On je kao ruža što uvijek cvijeta.
On je izvor sreće on je izvor
spasa,
On je časni tumač Božanskoga
glasa,
Sveta nam je dužnost držati se
njega,
On je vječni zakon Boga
Svevišnjega.
Al' mudrost mu nije samo u
učenju,
Već kol'ko si dušom predao se
njemu,
Proučit ga može bilo ko od ljudi,
U primjeni njegovoj ti istrajan
budi!
Kolika je snaga časnoga Kur'ana,
O tome nam zbori prostranstvo
Islama,
S istoka na zapad prostire se
svuda,
Njemu nisu potrebne ni bajke ni
čuda.
Protiv zla se bori, protiv
grijeha grmi,
On bogatstvo cijeni, ali ne u
srmi,
Već u čistoj duši koja misli
pravo,
Da razmišlja mudro, rasuđuje
zdravo.
Svak' će sretan biti ko ga je
učio,
Živio po njemu i predan bio,
Zato brate mili, i ti sretan
budi,
Uči časni Kur'an i srce probudi!
Četranaest stoljeća već se
navršilo,
Od kako je Božije svijetlo
zasvijetlilo,
Još će svijetlit' jače i svijetli'
će više,
Da zalije duše kao zemlju kiše,
.
Što ga više učiš, mudrost ti se
vraća,
Vladati se po njemu, eto to je
sreća,
Digni glavu, brate, vedro u
svijet gledaj,
Ako učiš Kur'an, to ni za šta ne
daj.
Teško svakom onom ko je učit
znao,
Ostavio Kur'an i u ponor pao,
Božije prokletstvo na njega će
pasti,
Umr'jeće bez sreće i najljepše
slasti.
Potrudi se brate pa Kur'an nauči,
Živi po Kur'anu i mudrost dokuči,
Traži sebi sreću za života svoga,
Uči iz Kur'ana zakona vječnoga.
Preko šest hiljada Kuranskih
ajeta,
Zakoni su ovog i budućeg svijeta,
Allah će nam svima po njima suditi,
Po njemu se vladaj pa ćeš spašen
biti.
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.105-108)
PRVA KABURSKA NOĆ
Dal' se plašiš mili brate, te
kaburske prve noći,
Bojiš li se ti melekja, što će ti
u goste doći?
Sve se rasu sa kabura i odoše
tvoji mili.
Osta čovjek sam sa sobom, al' će
duša tad da cvili.
Tad' nastaje čas kajanja i
obračuna tvoga rada.
Ako budeš ti griješnik, propala
je svaka nada.
C'jela slava ovosvjetska, i
bogatstvo što si im'o,
Pred Munkirom malo vrijedi, ako
savjet nisi primio.
Kaburska je soba tijesna, u to
ćeš se uvjeriti,
A to nebi tako bilo, da si htjeo
dobar biti.
Kad sam budeš pod daskama, u
bijelim ćefinima,
Tad ćeš imat prvi susret, sa
Božijim melekjima.
Mnogi će se počet kajat, šta je
dobra propustio,
Ovaj svijet i imetak, prilika je
svakom bio.
Svi smo mogli dosta dobra, mi za
sebe učiniti,
A ne htjesmo jadni bili, sve će
tada kasno biti.
Zar je preče išta bilo, nego dušu
spasit svoju?
Prva noć je ponajteža, kad će
čovjek sav u znoju.
Mučan biti i patiti – protiv sebe
svjedočiti.
Svak' će teglit svoje grijehe, a
mog'o je sretan biti.
U kaburu šta ti vrijedi, ko si, da
si i čiji si?
Griješiš robe nisi smjeo, o tom'
puno slušao si!
Šta ćeš reći melecima, a sve ćeš
im priznat brate,
Jer si čuo bezbroj pua, da te oni
svugdje prate.
Na svijetu dok si bio, ništa
griješit nisi smio!
Ti si kratko ma svijetu, zašto
nisi razmislio?
Gledao si dobri, brate, kad
komšiju tvog zagrnu,
Eto vidiš da si znao, da ćeš doć'
u zemlju crnu.
Znaš li, brate, zašto ti je, ovaj
život Allah dao?
Ahiretska čaša, to je, pa i to si
morat znao.
A ti stežeš ruku svoju, sa
šejtanom zagrliš se!
Prije smrti svako treba, da
imetkom izbavi se!
Od zemlje si robe stvoren, u
zemlju ćeš opet leći,
Kud god iš'o šta radio, sve ćeš
proznat sve ćeš reći.
Zato brate dok si ovdje, od zla
svakoga sačuvaj se,
Čini dobro gdje god možeš – čini
dobro i pokaj se!
Hej Vi ljudi što živite! Što po
zemlji još hodite!
Nek Vam ovo savjet bude, Vi o
njemu razmislite.
Za Ahiret spremite se, svi smo
ovo dužni znati,
Jer u kabur kada stigneš, o'tal
nemoj nikog zvati.
Prva noć je strašna teška. To ste
čuli mnogo puta.
Teško svakom griješniku, ko
dozvoli da zaluta.
Onom ko je dobar bio, on će
džennet naslijediti,
Ovdje zasij i zaradi – pa ćeš
tamo sretan biti.
Dok boluješ dobri brate, svi su
tvoji zabrinuti.
Al kad umreš za tvoj miraz, oni
će se pobrinuti.
Ništa neće poslije smrti, tvoje
dobro vrijediti tebi,
Zato brate, Ti dok živiš džennet
kupi samom sebi..!
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.111-112)
MOLITVA ZA RODITELJE
Svemogući Bože Tvojih Ti sifata,
Sa molitvom stajem pred oprosna
vrata.
Mo'limte za milost da mi grijehe
brišeš,
I da me u dobre robove upišeš.
Molim te za oca i za majku svoju,
Ti uslišaj Bože ovu dovu moju.
Oprosti im grijehe rahmeta ti
tvoga,
Neka prime dovu od evlada svoga.
Smjesti ih u Džennet kraj tvog
poslanika,
To bi njima bila radost
prevelika.
Da pored resula u džennet uniđu,
Havzi Kevser, piju, poslaniku
priđu.
Da tvog poslanika selamom
pozdrave,
I Tebe Allaha u džennetu slave.
Nemoj radi djece u azab da panu,
oprosti im Bože Ti na Sudnjem
danu.
Daj im prostran kabur bez tvoga
azaba,
Spasi ih suala i teškog hisaba,
otkloni im grijehe da u miru
leže,
Da ih bukagija ne muči i steže.
Rad' griješnih evalada bit će
puno jada,
Bez oprosta tvoga slaba nam je
nada.
Za to ja te molim i oproste
tražim,
roditelju mome jade da ublažim.
Ruke svoje pružam milosti Ti
Tvoje,
Oslušni molitve ove skromne moje.
Uputi mi srce da Te uvijek slavi,
I da budem mu'min u Islamu pravi.
Da se sa Kur'anom u životu
družim,
Tebi, Svemogućem! Da uvijek
služim.
Da za oca, majku tražim
magfireta,
Da im nasib budu ključevi
dženneta.
Obećanje svoje Ti ćeš ispuniti,
Ko oprosta traži on će ga dobiti.
Za to Ti na sedždu evo griješni
padam,
Svemogući Bože oprostu se nadam.
Moji mrtvi pretci što su
preselili.
Meni u amanet svi su ostavili.
Da pazim na evlad i namaze svoje,
Rad' toga se najviše roditelji
boje.
Za to sa namaza ja im dovu učim,
Želim da se dovom Svevišnjem
prikučim,
Milost našim mrtvim rahmeta Ti
Tvoga,
Da ne trpe kaznu rad poroda
svoga.
Fatiha je dova sa sedam ajeta,
To je svjetla staza do vrata
dženneta.
Ko je često uči on će sretan
biti,
Allah će mu svaku želju ispuniti.
(Mehmed Mahmutović,
Ugašena sjećanja, Zavidovići, 1986. godine. str 50-51)
MIZAN
Kad je Allah
ovaj svijet stvorio,
Čovjek ga je
u emanet primio.
Prvi čovjek
i pejgamber bio je,
Al' sve
jedno umirati moro je.
Smrt i život
dragi Allah poznaje,
Svako ima
stazu kojom putuje.
Niko ovdje
neće vječno ostati,
Edžel ima
svako mora mrijeti.
Na zemlji
sve se rađa i dolazi,
Sve nestaje,
odlazi i prolazi.
Svi žurimo
sve se nekud putuje,
Svakog dana
čovjek smrti bliži je.
Za dunjaluk
svak' se brine kako će,
Eh, žalosti
u grob leći moraće.
S, ovog
svijeta svak' će morat otići,
Svakog od
nas Azraiil, će obići.
Za taj
trenutak uvijek se pripremaj,
Svak' je
putnik za Ahiret dobro znaj.
Za to,
brate, ovaj savjet prihvati,
Pa se nećeš
u životu kajati.
U mladosti
za starost se pripremaj,
I u tuđe
imanje se ne uzdaj.
Što uradiš
dobra to ćeš vidjeti,
Po, tvom
radu Bog će te nagraditi.
Čuvaj
zdravlje ko zjenicu oka svog,
To je savjet
od Lokmana čuvenog.
Za svoj
život bićeš pitan kod Boga,
To je njimet
od Allaha dragoga.
Dunjaluk je
jedna džada uzana,
Mnogi će je
pokapati suzama.
Ovom stazom
svako od nas putuje,
Do Mizana
koji svakom kazuje.
Šta je dobra
svako od nas radio,
Svako dobro
Allah je umnožio.
U Kur'anu
ima jedna besjeda,
To mnogome
griješniku ne sjeda.
Nalazi se u
poglavlju sedmome,
To je stroga
opomena svakome.
Od osmog do
devetog ajeta,
Pametan će
uzet puno savjeta.
Dragi Allah
čovjeku poručuje,
Da se svako
ljudsko djelo vrednuje.
Svak će
djelo svojih ruku vidjeti,
Zlo, il'
dobro sve će se izvagati.
Šta je dobra
svako od nas činio,
Svako djelo
Allah je umnožio.
Ko uradi
dobro djelo rad Boga,
Deset puta
naći će ga kod Njega.
Svaku Zerru
Allah će ti priznati,
Za Ahiret to
će Allah čuvati.
Tvoj ibadet,
tvoje misli i djelo,
Sve će doći
pred tebe na vidjelo.
Tvoje
grijehe Allah može oprostit,
Za to trebaš
Istigfare ti činiti.
Što uradiš
grijeh prema čovjeku,
Traži halal
dok si na dunjaluku.
Allah neće u
to prvo ulazit,
Pa bi mo'go
radi toga odgorit.
Nemoj život
uzalud provoditi,
O Mizanu
trebaš mnogo misliti.
Teška jada i
čemera ljutoga,
Ko ne ima
dobrih djela kod Boga.
Pred Mizanom
suze će se ljevati,
Kod Mizana
griješnik će plakati.
Ovdje će se
svako morat zastavit,
Svako djelo
meleki će izmjerit.
Zlo il'
dobro svak' će ovdje vidjeti,
Svojih djela
mnogi će se stidjeti.
Blago onom
ko sevaba imadne,
Kraj Mizana moći
će da odahne.
Griješna
ruka ovdje mora zadrhtat,
Svaki kitab
ovdje će se izvagat.
Svak' će
biti svojom brigom zabrinut,
Svak' će
biti svojim grijehom ogrnut.
Mnoga usta
ovdje neće prozborit,
Jer će amel
mjesto toga govorit.
Mnoge oči
nijemo će gledati,
I na strašnu
presudu će čekati.
Džehennem će
svoja vrata otvorit,
Crna tama
tada će se pojavit.
Dragi Allah
tad će emer učinit,
Meleke će u
safove postavit.
Džehennemski
haznadari oni su,
Bez milosti
za čovjeka strašni su.
Tu će mnoga
majka gorko zaplakat,
Jer za djecu
nije mogla dževab dat.
Griješnici po Mahšeru trčat će,
I halala od
svakog tražit će.
Nikome neće
niko htjeti oprostit,
Svak' će
morat o sebi se zabavit.
Mnoge majke
u Džehennem krenut će,
Radi djece
one jadne gorit će.
Brat sa
bratom neće htjeti vidjeti,
Svak' će
tada o sebi se brinuti.
Jedan od
njih u Dženet će krenuti,
A drugi će
na presudu čekati.
Božji Mizan
tad će pravdu djeliti,
Meleki će
naša djela mjeriti.
Šta si reko
il' mislio vidjet ćeš,
Radi grijeha
dobri brate plakaćeš.
Ti ćeš sobom
u svoj kitab gledati,
Sam ćeš sebi
ti ovdje presuditi.
Na tom
mjestu ništa nije skriveno,
Svako djelo
bit će ovdje viđeno.
Svak' će
ovdje svoje pravo tražiti,
Kako ćeš se
s dužnikom halaliti.
Za to ne idi
s tuđim hakom pred Boga,
Možeš otić'
u Džehennem zbog toga.
Božji Mizan
podugo će trajati,
Allah znade
kad će Mizan prestati.
Jer se nikom
u Džehenem ne ide,
Svak' bi
htio Džennetlija da bude.
Braća će se
radi prava posvađat,
Niko nema
dobrih djela za prodat.
Svak' će
svoju Zerru prava čekati,
Tužno li je
takav prizor gledati.
Svaka pravda
morat će se ispunit,
Allah dragi
ovdje će je dijeliti.
Mnoge oći u
vatru će gledati,
Svako će se
na dunjaluku jadati.
Griješnik će
svoju majku proklinjat,
Od Allaha
uništenje poiskat.
Ta mu dova
uslišena neće biti,
Jer za
grijeh svak će morat odgorit.
Tada ćeš se
svojih grijeha sjetiti,
Što nasihat
nisi htio slušati.
Šta ti
vrijedi, ko si šta si, čiji si,
Ovde će se
pokazat kakav si.
Svako od nas
kaže uvijek dobar je,
Ali djela
pokazt će kakav je.
Nema ni s
čim da se brate pohvališ,
Na Mizanu
dok dijela ne izmjeriš.
Kad izvagaš
svoj dunjaluk i djela,
Najteža je
nevolja prohujala.
Ako kreneš
ti za Džennet spašen si,
Ako kreneš u
Džehennem stra'do si.
Meleki će
griješnike skupiti,
Džehenemu
sviju će ih predati.
Žarko sunce
nisko će se spustiti,
Paklena će
tad vrelina nastati.
Tad će Allah
griješnike pozvati,
Šta ih čeka
to će ovdje saznati.
Svak' će
svoja djela sobom nositi,
I za djela
svak' će svoja goriti.
Ljuti bezdan
vrata će im otvorit,
Gdje se
grijeh mora vatrom odgorit.
Munadija tad
će se oglasit,
Griješnike
pred paklom će pozvati:
“Griješnici
pred Džehennem dođoste,
I za djela
tešku kaznu dobiste.
Griješnici,
zašto niste slušali,
Zašto niste
vi objave slijedili?
Vašeg oca
sotona je zaveo,
Poslije
grijeha on se odmah pokajo.
Zašto niste
i vi njega slijedili,
Zašto niste
istigfar donosili?
Ko se nije
svoga Rabba bojao,
sam je sebe
pred Džehennem doveo.
Danas će te
bukagije dobiti,
i za grijehe
teške kazne patiti.“
Tad će Allah
zebanije pozvati,
Jer će one
griješnike mučiti...
Užasna je
teška kazna paklena,
Kušat će je
ta družina nesretna.
Od čovjeka
nije ništa skriveno,
Jer Kur'anom
sve je nama rečeno.
Kroz
Kur'anske poruke ste slušali,
Šta je bilo
s onim što su lutali.
Božija kazna
na njih se je sručila,
Jer se nije
opomena slušala.
Svi narodi
što su prije stradali,
Oni nisu
pejgambere slušali.
Nesreća je
iznenada stizala,
Kad se nije
Božija riječ slušala.
Ko se nije
Božijoj riječi odaz'vo,
Taj je danas
pred Džehennem stigao.
Božija riječ
mora se izvršiti,
Danas će se
pakao naseliti.
Nesretnici
džehenemski plakat će,
Haznadara
džehennemskog pozvat će.
„Možeš li
nam ove muke prekratiti,
Dal' nas
možeš zauvijek usmrtit?“
Malik će im
na to odgovoriti:
„Vi ste
ovdje jer morate patiti.
Što hoćete
vi Božije asije?
Muče li Vas
paklene zebanije?
Svi ste
znali da morate umrijet!
Svoja djela
pred Allaha donijet.
Vaša patnja
još će se povećati,
Sad je kasno
rad' grijeha se kajati.“
O ovome
mudri Kur'an rekao je,
I razumne na
poslušnost poz'vo je.
Mudri Kur'an
razumne upućuje,
I Božije
staze im pokazuje.
Iz Kitaba o
Mizanu čuje se,
Zlo il'
dobro svakom mora mjerit se.
Svi
imamo po dvojicu meleka,
Nad nama je
Božija straža velika.
Danju noću
uvijek su sa nama,
Sve potanko
oni znaju o nama.
Allah svojim
svjedocima vjeruje,
Svaku tajnu
Božiji melek poznaje.
Kud god
kreneš svud te vide i prate,
Za Ahiret
opet pratnja čeka te.
Do Mizana
čovjeka će dopratit,
Njegov amel
s dunjalukom izmjerit.
Nikom Allah
neće zulum učinit,
Nit će Mizan
bilo koga prevarit.
Tuđe pravo
teško će se okupit,
Dobrih djela
na prodaju neće bit.
Iftire će
veliku cijenu imati,
Zbog iftira
mnogo će nas gorjeti.
Božija
pravda ahiretom svjetlit će,
Jer nepravda
samo ovdje nestat će.
Bogataši
kraj Mizana čekat će,
Zbog
bogatstva mnogi od njih plakat će.
Oni što su
grabežljivo živjeli,
I imetke što
su tuđe pojeli.
Ovdje će ih
bukagije čekati,
Zlatom će ih
meleki okovati.
Neka vide
što su sebi spremili,
To je kazna
što su bili oholi.
Bogatstvo im
ništa neće pomoći,
Nestalo je
suhog zlata i moći.
Ovaj svijet
Allah kaže kratak je,
A Ahiret
Kur'an kaže vječan je.
S ovog
svijeta svako mora putovat,
Za dunjaluk
svak' će Bogu dževab dat.
Dunjaluka
dobro treba čuvat se,
I polahko za
Ahiret spremat se.
Treba Bogu istigfar donosit,
I za grijehe
Allahu se kajati.
Da nas Allah
Džehennema zakloni,
Naše grijehe
da nam Allah pokloni.
Možda ćemo
Bogu dževab učinit,
I Allaha za
grijehe umolit.
Al je teško
čovjeku se odužit,
Teško se je
sa griješnikom nagodit.
Dobri ljudi
kraj Mizana sjedit će,
I Allaha
Milostivog slaviće.
Prijatelji
ovdje će se grliti,
Jer će
grijehe Allah im pokloniti.
Aršu Rahman
u hlad će ih primiti,
Meleki će
svoje goste služiti.
Ovdje će se
džennetlije odmorit,
I Allahu
zahvalu će učinit.
Kada ovo
dobri brate saslušaš,
Trebao bi,
sam sebe da upitaš.
Jesi li se
za Ahiret spremio,
Dal' si do
sad kao mumin živio.
O Mizanu
puno trebaš misliti,
Naša djela
ondje će se vagati.
Sve ćeš
morat jednog dana ostavit,
Ti se moraš
na Ahiret preselit.
Prije toga
nemoj ovo propustit,
Od Allaha
trebaš oprost zatražit!
Sve namaze
preostale naklanjaj,
Pa se onda u
Allaha pouzdaj!
Ako što god
nekom drugom duguješ,
Treži halal
da pod dugom ne umreš.
Svakog dana
čini dobro svakome,
Al' najviše
svom komšiji prvome.
Kada kreneš
s ovog svijeta putovat,
Komšija će
tad za tobom zaplakat.
Čuvaj namaz
nemoj da ti ostane,
Prvo će te
hisabiti po tome.
Nek' te
Kur'an kroz život upućuje,
Nek' ti
Kur'an pravi put pokazuje.
Budi učen
jer je mudrost u tome,
Nejbolje ćeš
tako pomoć drugome!
Ne otkrivaj
sramote kod drugoga,
Allah će te
nagraditi zbog toga.
Pravi mumin
nasihat će poslušat,
Od Allaha
oprosta će poiskat.
Niko ne zna
kad će dunja prestati,
Kad će Allah
preda se nas pozvati.
To je tajna
koju Allah poznaje,
Tu mes-elu
odgovorit teško je.
O Mizanu
puno trebaš misliti,
Jer ćeš
ovdje svoj dunjaluk vagati.
Blago onom
ko se ovde zasmije,
Ko gunahe
dobrim djelom pokrije.
Nek nas
Allah obraduje oprostom,
Naša djela
nagradi sa Džennetom!
(Mehmed
Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982. str. 33-46)
TREZVENJAK
Okusio nikad
alkohola nijesam,
gledao sam pijanca
kao da je bijesan.
Čudio se svakom ko
sam sebe ništi,
zar savjesti nema i
zar ga ne tišti.
Gledao sam ljude
strmoglavo lete,
taj nema obzira ni
na svoje dijete.
Napije se jadan da
se briga riješi,
teško svakom onom
ko se time “tješi“
Čudio se svakom
koji se opija,
u očima trezvenih
on je nistarija.
Opija se čovjek da
radostan bude.
al' taj otrov ljuti
uništava ljude.
Mučki ga ubija i
mozak razara,
i stotine zdravih u
kretene stvara.
Hoćeš li da vidiš
dal' je dobro piti,
stani kraj birtije
i sve ćeš vidjeti.
Iza svake čaše
nesreća se krije,
pijan kavgu traži,
želi da se bije.
Ni rođena brata
pijanac ne žali,
jer pijan čovjek ne
zna da se šali.
Pijanci se šakom u
grudi busaju,
hvale se junaštvom
sebi se rugaju.
Rasipaju novac ludo
se razmeću,
u crnoj nesreći,
jadni traže sreću.
Ko se time hvali on
sam sebe vara,
vrata cnoj bijedi
na kući otvara.
Radi toga jedna
porodica pati,
pijan otac često
sebi život skrati.
Stani pijanico! kud
si nasrnuo?
hodaš nad bezdanom,
da bi se gurnuo.
Sramota je tako
život završiti.
ostavi se čaše pa
ćeš setan biti.
Drugom svoje novce
u džepove mećeš,
zar ništa za djecu
ostaviti nećeš?
Vidiš li ti ko'lko
porodica pati,
pravo u smrt juriš
ne umiješ stati.
Pijanac se uv'jek
sa nesrećom grli,
on crnoj sudbini u
zagrljaj hrli.
Koliko li puta
zdrav u jutro pođe,
a bez glave kući u
sanduku dođe.
Gdje se peče kazan
tu se pjesma čuje,
odmah poslije toga
pođe da se psuje.
Poslije ove gozbe
đavo se raduje,
mnoga majka takvo
sijelo oplakuje.
Samo trijezan može
ovo sagledati,
nepomućen razum sve
može da shvati.
Sretnik je
trezvenjak jer pameti ima,
nit' pije nit' voli
sjedit s pijanima.
Iza svake čaše
nesreća se krije,
Trijezan se s
pijancem družiti ne smije.
Krv rođene djece
pijanac popije,
Svoju kuću ništi,
jadnu ženu bije.
Svaki dinar truda
naša kuća treba,
svakom domu traba i
sreća i hljeba.
Dobar otac svaki
porodicu pazi,
gostione mrzi u
njih ne zalazi.
Kad bi mnoga krčma
progovorit znala,
šta je pijanica u
propast poslala.
Koliko je djece
ostalo bez oca,
da bi krčmar lako
došao do novca.
Kol'ko mališana za
ocem tuguju,
idu za kovčegom oca
oplakuju.
Na čiju će dušu te
suze da padnu,
što ostavi otac
porodicu jadnu.
Drumovima našim,
tužno vijenci zbore,
svakog časa nesreća
i kola igore.
I na kraju tužno
porodica vrišti,
alkohol je krivac,
oca nam uništi.
Ja sam eto
trezvenjak i nikad ne pijem,
od pijanih nekad
moram da se krijem.
Luda i pijanac to
su dva jednaka,
zato mnoga hoda u
crnini majka.
Ko stihove ove bude
pročitao,
Ako čovjek bude
odgovor bi znao.
Da je ljudski život
šteta ogasiti,
zato primi savjet:
Nemoj nikad piti!
Ko razuma ima može
promisliti,
trezvenjak će dugi
vijek proživjeti.
Jer on zdravlje
čuva i na životo pazi,
djeci, domu svome,
trijezan dolazi.
(Mehmed Mahmutović,
Pregaoci, Zavidovići 1978. str. 28-31)
RANO RANILAC
Sa svitanjem zore,
kad ptice cvrkuću,
na noge ustani i
otvori kuću.
Sa čistom se vodom,
umij i osvježi,
na poso' se spremaj
kajiše priteži.
Jutrom budi horan,
budi puno vrijedan,
ko je dobro čestit,
neće biti bijedan.
Na dlanima ruku
sreća ti se piše,
uz pune hambare, vedrije
se diše.
Rad je djelo časti,
tako mudri vele,
to kažu i oni, što
bogati biti žele.
S rosom se kuje
sreća, poranit dobro treba,
jer ko god dobro
rani, neće željeti hljeba.
Ne daj, da te
lijenost u krevetu drži,
rađe nek te sunce,
cijelog dana prži.
U radu je sreća
svakog pojedinca,
radom se podiže,
ljudska zajednica.
Ko god puno spava
tanka mu je sreća,
zato budi lasta
ranog proljeća.
Ustaj druže rano,
rada se prihvati,
ko neće dobro da
radi, taj mora dobro da pati.
Nikad nemoj druže,
od drugih živjeti,
jer ćeš tako morati
drugih se stidjeti.
Hljeb sa svojih
dlanova, nikad gorak nije,
ko ustaje dobro
rano, taj će zakućit prije.
Lijenost je
dušmanin, što te uljuljkuje,
starost lošu
mladost uvijek oplakuje.
Znoj sa čela
skidaj, nikog se ne stidi,
ko je dobro čestit,
to se na domu vidi.
Na uranskom jutru
sreća se dijeli,
ko ustaje rano, taj
zdrav biti želi.
Svakom tijelu
treba, umjerena rada,
sviježa voda jutrom
u eliksir spada.
Ustaj svako jutro,
ustaj dobro rano!
pogledaj sitnog
mrava, na poslu već osvanuo!
I pčela na mirisnom
cvijetu, tiho zuji i radi,
korisnim radom
našim, život se bolji gradi.
Ko porani rano, taj
napretku teži,
od njeg' siromaštvo
i tankoća bježi.
Nemoj da te sunce
iz kreveta diže,
jer ko mnogo spava,
taj sve pada niže.
(Mehmed Mahmutović,
Pregaoci, Zavidovići 1978. str. 26-27)
OD DUNJALUKA DO AHIRETA
Smrt je gorka čaša,
ispit će je svako,
Ko se ne pripremi,
kajat će se jako.
Svaka druga čaša
može se odbiti,
Al' smrtna se ne da
ni s čim zamjeniti.
Dal' si ikad o tom'
brate razmišljao,
Jel' ti hladni
kabur ikad na um pao.
Tvrde daske jorgan,
zemlja dušek hladni,
Eto šta nas čeka,
prijatelju jadni!
Težak ispit
slijedi, zar ne imaš straha?
To je obećanje,
Velikog Allaha.
Zlo il' dobro
tvoje, u tebe će ići,
I dva pratioca u
kabur će stići.
Tvoj tefter života,
sav uz tebe ide.
Da ga suvaldđije
pretresu i vide.
I najveću tajnu oni
će otkriti,
Mnogo će te pitat,
teško će ti biti.
Prijatelji tvoji,
plaču i cvijele,
Mrijeti se mora
tako oni vele.
Teške suze liju,
al' te ostavljaju,
I strogom Munkiru,
tada te predaju.
Jedni te teslime, a
drugi te prime,
To je Bož'ji Zakon,
mili pobratime.
I kad se probudiš
vidjet ćeš očima,
Kako se je tebi
sresti sa melekima.
Nekog će pozdraviti
i blago mu reći:
“Živi prijatelju u
vječitoj sreći!
Nek te milost
Božija do dženneta prati,
Džennetske saraje
Allah će ti dati.“
Nekoga će mrko
imenom pozvati:
“Znaš li gdje si
došo žalosna ti mati?
Ti si čuo za nas da
ćemo ti doći,
Ko na ispit dođe,
žalosno će proći.“
Kako li će čovjek
ovaj ispit dati?
Da li se za grijeh
može opravdati?
Stroge suvaldžije
sve o nama znaju,
Dunjalučke knjige
za svakoga imaju.
Zlo il' dobro tvoje
tebe će čekati.
Zato dobro pazi šta
ćeš tamo slati.
Jezik strogo čuvaj,
možeš se posjeći,
Gori je od sablje,
to ti mogu reći.
Za nekog je kabur
užasna tamnica,
A za nekog bašta
kićenih ružica.
Sam je sebi praviš
i sebi pripremaš,
Tu se mora doći,
drugog puta nemaš.
Tamo kud se ide ne
ima povratka,
Niti ma sunca, a
niti izlaska.
Nema bijela dana,
nema mjesečine,
Tamo vlada zakon
kaburske tišine.
Neko će se divno u
san utopiti,
Džennetska će se
vrata njemu otvoriti.
Rajski perivoji
gdje rijeke žubore,
Hurije čekaju da
vjerike dvore.
Čuj rođeni brate,
pripremi se za to,
Ne skupljaj novac i
varljivo zato.
Odavde ćeš samo
ponijet ćefine.
Dal' misliš o tome,
da li te to brine?
Pa zašto je čovjek
takav u životu?
Mnogi sa sobom u
grob, vučemo sramotu.
Za tuđi imetak u
pako' se ide,
Pred Bogom će ljudi
morat da se stide.
Sve što okom vidiš,
Allah je stvorio,
Zemlju u emanet nam
ostavio.
Upute Božanske svi
smo dužni znati,
jer ćemo po njima
hisab polagati.
Pred djela će
svoja, svako morat stati,
Tvoji pratioci
spise će predati.
Dali ćeš se
stidjet, il' ponosan biti,
Neko će se radovat,
neko suze liti.
Džennetska su vrata
vazda otvorena,
Al' bez rajskog
ključa tu ulaska nema,
Spremi ih što prije
možeš umrijeti,
Trebaš ih sa sobom
u grob ponijeti.
Prije nego stigneš
pred kabur studeni.
Pobrini se za sebe
moj brate rođeni.
Nemoj da ti život
uzalud proleti,
Smrtna čaša hoda,
svak' će umrijeti.
(Mehmed Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići 1982. str.
61-64)
RAMAZANSKI POKAJNIK
O veliki Bože! ja
Ti ruke dižem,
pred kapiju oprosta
evo i ja stižem.
Molim te za milost
griješnik sam ljuti,
želio bih vrata
teobe dodirnuti.
Ruke su mi griješne
grijeh su radile,
oči se s haramom
često put sladile.
Otvrdlo mi srce pa
savjet ne čuje,
težak sam
griješnik, razum mi kazuje.
Iz kafane slušam
kad ezani uče,
na put bez izlaza
sotona me vuče.
Osjećam da tonem i
propadam ljuto,
za to molim oprost
da ne bi zaluto.
Nestalo mi vjere pa
ništa ne vidim,
i kad haram radim
ništa se ne stidim.
Dal' ovakav smijem
pred Allaha doći,
kroz kapiju smrti,
opet moram proći.
Kad je prvi čovjek
grijeh uradio,
po kazni je džennet
odmah napustio.
Poslije takvog
grijeha Bogu se kajao,
tražeći oprosta
dugo je stajao.
Tako i ja griješnik
eto sam saznao.
I mene je šejtan za
dugo varao.
Kako li ću
griješnik ja u kabur leći,
šta ću melekima ja
o sebi reći.
Griješio sam puno i
grijeh priznajem.
Savjest mi nalaže
da se sad pokajem.
Na koljena padam
obraćam se Bogu,
jer ovakav
griješnik pred Boga ne mogu.
Bajramski se doček
svugdje primjećuje,
ko je postit htjeo
sada se raduje.
Divna li dočeka
Svemogući Bože,
samo pravi mumin to
doživjet može.
Dok se jedni postom
i vjerom ponose,
neki svome dinu
sramote nanose.
Nit' postiti hoće
niti grijeh kriju,
nek nam kažu ko su,
ako kazat smiju.
To su kolebljivci
nego šta bi bili,
jer vjernici pravi
uvijek su postili.
Ramazanski dan z
anas su ispiti,
mumin iskren može
uvijek postiti.
Pokajnički molim,
postim svakog dana,
Nijesu mi teški
dani Ramazana.
Evo sad se vraćam u
okrilje vjere,
jer Ramazan časni
moje grijehe pere.
Bogu obećajem
uvijek ću postiti.
Želim časnim postom
grijehe otkupiti.
Allahu na sedždu
evo griješnik padam,
Svemogućeg molim
oprostu se nadam!
(Mehmed Mahmutović, Munzira, Zavidovići 1990. str. 65-67)
MOM
PRIJATELJU
Prijatelju,
da li ćeš me poslušat?
Ja
bih tebi kazo' jedan nasihat.
Kako
treba roditelja poštovat.
Dobročinstvo
kako treba uzvraćat.
Od
bešike u život se polazi,
Tu
je otac da na tebe pripazi.
On
te hrani da na noge ustaneš,
I da
čovjek jednog dana postaneš.
Od
davnina tako se je radilo,
I
na tom se ljudsko društvo gradilo.
O
djeci se neko mo'ro brinuti,
I
za život trebo' ih je spremiti.
A
zahvalna djeca su se starala,
Ocu,
majci, ovaj dug su vraćala.
Jer
kroz odgoj najlakše je poznati,
U
koga je dobar otac i mati.
Nek'
se za to svaka majka pobrine,
Iz
halala nek dječicu podigne.
Od
halala dobra djeca nastaju,
I
kroz život dobri ljudi postaju.
O
tom treba mnogo brige voditi,
Ko
ne vodi, mogao bi žaliti.
Djecu
treba sve na oku držati,
Pa
će tako lijep odgoj imati.
Blago
onom roditelje ko ima,
Ko
ne mora zaplakati za njima.
Divno
li je oca, majku imati,
I
uz krilo roditeljsko živjeti.
Roditelj
se zaboravit ne smije,
Čemu
plakat poslije smrti, kasnije.
Dok
su živi slabo ih se sjećamo,
A
kad umru, suze gorke lijemo.
Otac,
majka dok su živi sretan si,
Dok
ih imaš, još uvijek dijete si.
Roditeljski
blogoslov je najbolji,
On
pomaže u velikoj nevolji.
U
teškoći prijatelji nestaju,
Otac,
majka do života istraju.
Prijatelja
imaš, pa ga izgubiš,
I
iz svijeta ti ga opet namiriš.
Al'
kad majke ili oca nestane,
nikad
žalost u srcu da prestane.
Ko'
roditelj niko ne zna voljeti,
Il'
ko oni dobro ti poželjeti.
U brizi
su uvijek misle na djecu,
Roditeljska
ljubav gori u srcu.
Hrane
oči kada djecu gledaju,
I
od djece radosti pogledaju.
Kad
su djeca na postelji bolesna,
Tad
su srca roditeljska žalosna.
Ove
brige majka teško podnosi,
Bol
i tuga njeno srce raznosi.
Niko
ne zna kao majka zaplakat,
Ni
blagoslov kao otac ne zna dat.
I
kad spava majka voli i brine,
Brižna
liježe, brižna vazda ustane.
Kad
se djeca od radosti zasmiju,
Tada
srca roditeljska ogriju.
Mnoga
ljubav dođe, pa i nestane,
Al'
za djecom nikad ne prestane.
Takva
ljubav od rođenja nastaje,
I
do smrti nikada ne prestaje.
To
je veliki naš emanet od Boga,
Otac,
majka, vole od nas svakoga.
Ova
milost, to je njimet sviju nas,
Jer
bez toga nesto bi svijet vas.
Svak'
se može na tebe naljutiti,
I
u srdžbi svak' može zamrziti.
Al'
roditelj mrziti ne umije,
Otac,
majka, opraštaju najprije.
Tuđe
srce teško prašta uvrede,
Tuđa
usta zbore gorke besjede.
Srce
majke ne umije mrziti,
Jer
ko ona niko ne zna voljeti.
Kad
te ruže dobri otac i mati,
Iza
toga oni pođu plakati.
Majka
može da se brzo naljuti,
Al'
je lahko takva srdžba napusti.
Majka
često suzama opominje,
Uzdasima
njezin savjet počinje.
Uvijek
usta blagoslova puna su,
Uvijek
oči zaplakati spremne su.
Kud
god ide, sve o djeci govori,
Boga
moli, blagoslov im sve zbori.
U
majke je riječ topla mekana,
Ko
da biser toči s dragih usana.
Pogled
joj je kao zraka od sunca,
Uvijek
ljubav silazi joj sa srca.
Divna
ruka materina topla je,
Imat
majku za svakoga sreća je.
Majke
često i nafile klanjaju,
I
Allahu molitve upućuju.
Da
se Allah dobroj djeci smiluje,
I
od svake nesreće ih zaklone.
Dal'
se iko može tako radovat,
Ko'
roditelj kad te hoće pogledat.
Ko
zijaret roditelje učini,
I
hediju od srca im pokloni.
Allah
će ga milostivo pogledat,
I
od grijeha Allah će mu oprost dat.
Od
nesreće Allah će ga čuvati,
Roditeljska
dova će ga štititi.
Od
evlada on će hajra imati,
I Džennetom
Bog će ga nagraditi.
Ljudski
grijeh srdžbu Božiju zaziva,
A
od sviju, ponajviše ova dva.
Neposlušnost
ocu, majci prvi je,
A
zulumčar težak biti drugi je.
Dragi
Allah poručuje svakome,
Ovi
grijesi bit će teški onome.
Ko
odgurne roditelja od sebe,
Taj
je mržnju uz'o Božiju na sebe.
Ko
ne htjedne roditelje slušati,
Poniženjem
Allah će ga kazniti.
Sve
do smrti neće mira imati,
Zle
udarce sudbine će primati.
Svugdje
će ga musibeti pratiti,
Otac
će ga proklinjati i mati.
U
životu s teškoćom će živjeti,
Smrtni
sahat teško li će podnijeti.
Od
mezara teške muke nastaju,
I
do Sudnjeg dana ne prestaju.
Na
mahšeru kazna će se povećat,
Džehennemska
patnja će ga dočekat.
Svaki
grijeh Allah može poklonit,
A
i kaznu Allah može odgodit.
Osim
onog na kog suza poleti,
Tog
će Allah i meleki prokleti.
Ovaj
grijeh Bog će bejan učinit,
Radi
drugih da se mogu poučit.
Da
očima svako svojim pogleda,
Težak
život neposlušnog evlada.
Svak
je dužan da na sebe pripazi,
Dani
idu, smrt svakome dolazi.
Tjeskoban
je smrtni sahat svakome,
Šta
će biti na ispitu prvome?
Srmt
je čaša puna gorkog čemera,
Svak
je pije nakon Bož'jeg emera.
Ko
u pravdi bude život proveo,
I
od grijeha ko se bude čuvao.
Lahkom
smrću Bog će ga nagraditi,
I
džennetska vrata mu otvoriti.
Na
vratima meleki ga čekaju,
I
hurije da mu počast odaju.
Tako
Allah pravedne nagrađuje,
I
svak' treba, da pravedne poštuje.
Od
nepravde ko god bude živio,
On
je sebe u Džehennem spremio.
Zulumćari
takvi ljudi zovu se,
Bezdušnici
tvrda srca znaju se.
Allah dragi
zulumćaru prijeti,
Teško njemu,
Allah će ga kazniti.
Od nepravde
zulum prvo počinje,
Svaka suza
zulumćara proklinje.
Ovaj spjev
je opomena svakome,
Nek se svako
svome halu okrene.
Da pogelada
šta je prošlo do sada,
I na sebe,
nek pripazi od sada.
Oca majku
nek' od sada pripazi,
I na riječ s
njima nek' ne izlazi.
Tiho, blago,
nek' sa njima govori,
I pred
njima, što ne valja ne zbori.
Da uvijek
bude ima na očima,
Zlo il'
dobro, nek dijeli sa njima.
Nek' se čuva
roditeljskog uzdaha,
Nek' se boji
kazne moćnog Allaha.
Na Mizanu
gdje se djela vagaju,
Neposlušna
djeca će da strahuju.
Teškom
kaznom Allah će ih kazniti,
Oca, majku,
ne htjedoše slušati.
Po svijetu
mi očima gledamo,
Mnoga djeca
ne valjaju, svi znamo.
Rodizelje
ko' da nisu imali,
Ko' bez
majke da su ovde postali.
Majka ga je
rodila, odhranila,
I za život
majka ga je spremila.
Podižući
mnoge suze prolila,
U bolesti
oči nije sušila.
Mnogi starci
i starice govore,
Da im vrata
tuđa djeca otvore.
Dok njihovi
po svijeti lutaju,
Oca, majku,
kao i da nemaju.
Ko god ne
zna roditelja štovati,
Čast i obraz
nikada neće imati.
Srca su im
bez milosti kamena,
Sudbina ih
čeka teška čemerna.
Zar ne znaju
šta ih čeka, saznat će,
Djecu svoju
u životu željet će.
Okusit će
gorku čašu šerbeta,
I
prokletstvo cijelog svijeta.
Prijatelju,
ja te zovem iz srca,
Slušaj dobro
svoju majku i oca.
Ako žive
roditelje ti imaš,
Pred Džehennemom
bolan stojiš neka znaš.
Na hizmetu
ocu, majci, budi ti,
Allah će te
u životu čuvati.
Kud god
ideš, vazda im se navraćaj,
Niko tebi
nije preči bolan znaj.
Bez poklona
oni tebe primaju,
I od srca
vazda ti se raduju.
Kad se ocu
il' materi pomoliš,
I u kući,
riječ neku prozboriš.
Vedra lica
vesele se dolsaku,
Ko siroče
sunčevom izlasku.
Zar ne vidiš
divne oči vesele,
Vidiš,
bolan, što su te poželjele..?
Vidiš
osmijeh, vidiš radost u njima,
Gijehota je
željeti se sa njima.
One ruke
koje su te hranile,
One oči koje
su te gledale.
Smiješ li ih
zaboraviti ikada?
To bi bila,
brate, ljuta nepravda.
Ako srce od
kamena ti imaš,
Proplako'
bi, šta te čeka ako znaš.
Od hedija
što se rukom dijele,
Najjača je
roditeljaska, to vele.
Nikom više
ti brate ne pripadaš,
Kol'ko majci
to sigurno bolan znaš.
Ti si dio od
matere rođene,
Drž' se
krila i matere voljene.
Kao majka ko
te može voljeti,
Kao ona, ko
te može željeti.
Svako znade
toplu suzu sakriti,
Majka ne zna
jer umije voljeti.
Roditelji
srcem vole i žele,
Jer njihove
ruke su te njihale.
Prijatelju a
i brate rođeni,
Mi smo ljudi
od Allaha stvoreni.
Postajemo ,
rađamo se, to se zna,
Umiremo,
selimo s dunjaluka.
Od savjeta
živjelo se do sada,
To pravilo
važit će i od sada.
S, nasihatom
srca su se mekšala,
Mudra srca
nasihat su slušala.
Bož'ja riječ
čovjeku je poslana,
Mudri Kur'an
uvijek ide pred nama.
Uzmi mudrost
iu Kur'ana i gledaj,
Prouči ga po
o svemu nešto znaj.
Sve što
rukom uradiš i učiniš,
Zlo il'
dobro ti u srcu pomisliš.
Za Allaha
ništa tajna to nije,
To ćeš
vidjet prije ili kasnije.
Vel'ka sreća
svakome je u tome,
Da u srcu
misli dobro svakome.
Al' najprije
roditelje pripazi,
I na riječ,
ti, s njima ne izlazi.
Poslušaj me
pa se nećeš pokajat,
Roditelju
vazda čini ti hajrat.
Taj će sevab
dragi Allah mjeriti,
I Džennetom
Bog će te nagraditi.
Djecu svoju
ti lijepo odgoji,
Jer za djecu
težak dževap predstoji.
Svoga oca, a
i majku ti poštuj,
I poslušnost
ti im svoju iskazuj.
Budi radost
svome ocu i materi,
Da ti tijelo
u vatri ne sagori.
Ako imaš ti
svlade pogledaj!
Tako tebe
tvoji vole bolan znaj.
Ne podiži
svoga glasa pred njima,
I u tome
budi primjer drugima.
Ako želiš
dobru djecu imati,
Trebaš dobro
roditelje stimati.
Pokaži nam
dal' si dobro odgojen,
Il' sotoni
na nemilost ostavljen.
Ocu, majci
išti dobro od Boga,
I u tome
bodri svakog drugoga.
Moli Boga za
gunahe nihove,
Da im tijela
u vatri ne sagore.
Ove dove
Allah će ti uslišat,
Mjesto će im
u Džennetu Allah dat.
Dobra djeco,
što ste do sada,
Nek vam ovo'
savjet bude od sada.
Oca majku Vi
od sada slušajte,
Pa se za to
svakom dobru nadajte.
Ne pokazuj
svoju srdžbu pred njima,
Budi dobar i
poslušan ti njima.
Kad ulaze
stojeći ih dočekaj,
Iz srca im
poštovanje ti podaj.
Kad od kuće
ti majčinske polaziš,
Treba majci
ti ruke da poljubiš.
Gledaj pismo
od matere voljene,
Bistre suze
po njemu su padale.
Svaka majka
kad se djece prisjeti,
Tople suze
ona pođe ljevati.
Dobre majke
odgojite dječicu,
Nek istinu
uvijek nose u srcu.
Dobro dijete
meterina dika je,
Loše dijete
materina tuga je.
Po odgoju
svako može poznati,
U koga je
kakav otac i mati.
Koje dijete
iz harama nastane,
Teško čovjek
od njega da postane.
Na to otac
mora dobro paziti,
Od harama
mora kuću čuvati.
Milo dijete
kada ovao pročitaš,
Stani malo
da ti sebe upitaš.
Dal' za tebe
ima koja poruka,
Jel' za tebe
ova knjiga pouka.
Digni ruke
pa Allaha zamoli,
Tvoju dovu
Allah dragi najvoli.
Dobro dijete
rosi oči suzama,
I Allaha
uvijek moli dovama.
Da mu ocu, a
i majci oprosti,
U životu da
ih prate radosti.
Da hizmetom
kod njih Džennet zaradi,
Da i njemu
dobri budu evladi.
Dragi Bože!
Velikog ti rahmeta,
I zineta
sviju osam dženeta.
Naše majke i
očeve voljene,
Ti zakolni
teške kazne paklene.
Oprosti nam
svima grijehe Ja Rahim,
Uputi nas
tvojoj stazi Ja Kerim.
Prijatelji
ja Vas molim iz srca,
Sjetite se
moje majke i oca.
Na ahiret
oni si preselili,
Dušu svoju
Allahu su predali.
Od srca im
hediju poklonite,
I Fatihu za
dušu proučite.
(Mehmed
Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982. str. 11-26)
BOGATIMA ZA SAVJET
JA SVE LJUDE VOLIM
EZAN TE ZOVE
HIDŽRA
O ti
poslaniče, Bog ti poručuje,
Skloni se iz
Meke, Allah naređuje.
Trpio si
zulum i teške uvrede,
Izvedi
vjernike iz ove bijede.
Skloni se u
Jesrib, gdje je Isalm tvrđi,
A ostavi
Meku, bijedi i hrđi.
Allah će te
vratit kao pobjednika,
Tada će te
priznat kao poslanika.
Bijes od
mušrika ne poznaje mjeru,
Mrze te i
Islam svetu Božiju vjeru.
Ti se hrabro
strpi, sve to Allah vidi,
Mnogi će se
mušrik gorko da zastidi.
Pozovi
ashabe nek i oni odu,
Opet ćete
imat i kruha i vodu.
Allah će se
za vas sviju pobrinuti,
Neće se od
gladi tamo umrijeti.
Sačuvajte
vjeru u jednog Boga,
Ne postoji
ništ avažnije od toga.
Strpljive će
Allah dobro nagraditi,
U Kur'anu
piše šta trebaš raditi.
Mušrici ti
kuju veliku zavjeru,
A Bog ti
otkriva njihovu namjeru.
Ne brini za
društvo, ne brini za sebe.
Božiji
poslaniče, Allah je uz tebe.
Kad se
spusti suton, kad nestane dana,
Pod okriljem
noći bježi od pogana.
Bijesni će
biti pa te progoniti,
Allah će im
dati dušu i srce slomiti.
Bogu se
pomoli za se i za svoje,
Što na
Božijoj straži ko' lavovi stoje.
Pomozi nam
Bože, da se preselimo,
I zavičaj
novi svi da zavolimo.
Mus'ab,bin
Umejir u Jesribu sada,
Ko Resulov
vezir on Jesribom vlada.
Tu je Islam
svoje raširio grane,
Tu se može
malo, malo da predahne.
Zasijao
Jesrib sa svjetlom od Boga,
Prigrlio
vjeru u Boga jednoga.
Tvrđava
Islama Jesrib će da bude,
A mušrici
bijesni pa ga štrašno kude.
“Zar mi s
čobanima skupa da živimo?
Mi smo od
njih bolji pa ih ne volimo.“
To zbore
mušrici bjednici kleti,
Ko' da neće
jadni nikad umrijeti.
Allah
poručuje poslaniku svome:
“Idi putem
svojim, ne brini o tome.
Mušrike će
Allah gadno zabaviti,
Njihovi
grijesi njih će uništiti!“
Iz Meke je
noću naš poslanik pošo',
u islamski
Jesrib on je tada došo',
zaori se
pjesma, uče se tekbiri,
tad veselje
nasta brat se s bratom miri.
Od roga dana
Jesrib Medinom se zvao,
Iz njega je
Islam rastao i svao?,
Tad se sve
pokrenu, zasja sunce sreće,
Zamirisa
Islam ko' cvijet u proljeće.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975, str. 39-40)
O NAŠIM
DŽAMIJAMA!
Bož'ja kućo
na Božijoj straži,
Ako čuješ i
pričaš de nam svima kaži:
Zašto si
prazna i nijemo šutiš,
pa ti nisi
griješna i nemoj da trpiš?
Vjernici
tvoji kraj tebe prolaze,
Gledaju i
vide ali malo paze,
Da i za njih
mjesta uvijek dosta ima,
Al' strasti
ih vode pravo šejtanima.
Pa kome se
uče lijepi ezani?
Govorite
ljudi što ste Muslimani!
Što džamije
tužne poluprazne šute?
Allah i
meleki užasno se ljute.
Džamije
dižemo radi ljubavi Boga,
Radi sebe,
brate, i rad' roda svoga.
A one nam
tužne polupazne šute,
Allah i
meleki užasno se ljute.
Zar strasti
i pohlepa vrijede toliko?
Zar od toga
preči nam nije niko?
Zar nas ezan
sviju ne poziva Bogu?
Zar nas
griješne stvari odvratiti mogu?
Zar molitva
Bogu nema svoje draži?
Prst na čelo
stavi, de nam, brate kaži!
Što si se
zanio u prolazne stvari?
Sotone se
čuvaj, dušmanin je stari.
Ti ujutro slušaš kada ezan uči.
Tjeskoba u
duši i strašno te muči,
Muezin te
zove, u džamiju dođi,
Sotona ti
šapće, samo kraj nje prođi!
Stani malo
brate, okreni se sebi!
Ovo kažem
svima i sebi i tebi.
Zar džamije
naše da sirote budu,
Zar ona da
sliči na sirotu hudu.
Muhammed
poslanik ovako nam reče,
Porukom,
hadisom, vako nam doreče:
“Džamija se
ne smije garibom prozvati
U nju treba
ići i namaz klanjati.“
Zar prolazni
život može uzrok biti,
Da Musliman
džamiju neće pohoditi?
Zar nas ezan
braćo u džamije zove,
I zar smije
neko da se ne od'zove.
To čine
slilnici i griješnici ljuti,
Kome šušanj
novca i dukati žuti,
Kolaju po
srcu kao mravi ljuti,
Kad neko
griješi neka se ne ljuti.
Što mu neko
bratski sad pomoći želi,
Svi se ako
bogda u Džennetu sreli,
U džamiju
dođi, dragi brate mili,
Ne bi smo li
sretni i ja i ti bili.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975, str. 41-42)
ZNAŠ LI
BRATE MILI?
Znaš li
brate mili, šta je dužnost tvoja?
Pa čovjek si
brate i ljudskog si soja.
Stvoren si
da živiš i da dobro činiš.
Šta je
dužnost tvoja, treba da promisliš?
A da li to
činiš upitaj sam sebe,
Misliš
usamljen si, malekj je kraj tebe.
Ma kud god
mak'o uvijek stražu imaš,
Dobro ovo
slušaj, ako savjet primaš.
Mlad si
možda sada, puno snage imaš.
Možda ti ne
voliš savjete da primaš.
Gorko ćeš se
kajat što si takav bio,
U životu
grijehe, mnoge si činio.
Znaš da
jednog dana, na tabut ćeš leći,
Od smrti se
ne može nikud pobjeći.
Ma ko da si
brate, valja ti mrijeti,
Jer nikome
ne daju zauvjek živjeti.
Kad dođeš u
kabur, tu nikoga nema.
Znaš li šta
se tada, svakom od nas sprema.
Valja tebi
ispit malekjima reći,
Iz kabura
brate, ne mož' se uteći.
Pitaće te
brate, za svaki čas života.
Sve ćeš
morat kazat, biće te sramota.
Zla si ti
činio, savjet nisi prim'o,
Pa kako si
za to hrabrosti im'o?
Čuvao se
nisi od teških harama,
Stidio se
često Božijeg selama,
Sve što je
volja, radio si tako.
Zato dobro
pamti, nećeš proći lako.
Stidit ćeš
se mnogo. Šta si sve činio.
A ti dobro zandeš
šta sve nisi smio.
Ja kako ćeš
tada Bogu džavap dati?
Od tebe će
bježat' i rođena mati.
Kad ezan
zauči, ti ne mariš za to.
Već
sakupljaš novac i sabireš zlato.
Znaš kakva
je kazna ostat od namaza,
Mumin ne
smije ostavit' ni jednoga farza.
Kad čuješ
nasihat, ti bježiš od njega.
Što ne uzmeš
savjet od učenijega.
Zanese te
život, a znaš da će proći,
Znaš da će
nam svakom, smrtni časak doći.
Svejedno ti
je bilo, kakav ćeš ti biti,
K'o da
smrtnu čašu ti nešeć ispiti.
Kad legneš u
kabur, kasno ti je tada.
Tek ćeš tada
vidjet šta je Božija pravda.
Povrati se
jadan i ne čini grijeha.
Bježi od
pijanke, i pijanih sijela.
Iskoristi
vrijeme da dobro uradiš,
Ne znaš kad
ćeš umrijeti, nemoj da se šališ.
Čini svakom
dobro, pa se dobru nadaj.
Nikoga ne vrijeđaj,
niti ga napadaj.
Čuvaj dušu
svoju od grijeha, brate,
Pa ćeš
vidjet tada, dobro bit će za te.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str. 99-100)
BOGATIMA ZA SAVJET
O vi
obdareni imetkom od Boga.
Zar ne znate
izvuć pouku iz toga.
Novac i
imetak i bude i prođe,
smrt se
svuda prošeta pa i vama dođe.
Bogatstvo je
dobro u darežljivoga.
Ali, ne daj
Bože, u ruci škrtoga.
To je čista
propast i više od toga,
jer bogati
često zaborave Boga.
Kad Allah ti
dadne da bogat postaneš,
Uvijek nastoj,
vazda takav da ostaneš.
Umjereno
troši umjereno djeli!
Ne traži ti
Allah tvoj imetak cijeli.
Čuvaj se
škrtosti kao Džehennema
Gorega ti od
tog zla, čovječe, nema.
Tvrdica će
teško stići do Dženneta,
U škrtosti
nema brate selameta.
Hazreti
Muhammed darežljiv je bio,
Al' se nije
opet nikad napatio.
Uvijek je
zborio: “Blago darežljivcu,
Darežljivu
čovjeku vidi se na licu“.
Allah je
darežljiv, darežljive voli,
Čuvaj se
škrtosti i Bogu se moli!
Udijeli mi,
Bože, iz obilja Svoga,
Da bi i ja
mogo' da pomognem koga.
Od prvog
čovjeka do današnjeg dana.
Škrtost je
čovjeku po najveća mana!
Bježi od
škrtosti, moj premili brate,
Rad' svoje
škrtosti mnogi će da pate.
Jer ko god
je škrtac on slabo vjeruje,
Ko mnogo
rasipa, i on pretjeruje.
Ko žrtvuje
Bogu, allah će mu vratit,
Na obadva
svijeta Bog će njemu platit.
Žrtvovati
Bogu, izgubit' se neće.
Ko je škrte
ruke, taj ne ima sreće.
Ti proberi
sebi kakav ćš ti biti,
Dobro se
pripazi šta ćeš uraditi.
Majka crna
zemlja mnoge je pokrila.
Darežljive
nije i sve kad bi htila.
Ko god je
darežljiv propasti mu neće.
Darežljivi
ljudi džennetsko su cvijeće.
I meleki
hvale darežljive ruke,
Bože!
Sačuvaj ih svakojake muke.
Darežljivi
ljudi, to su ponos svijeta,
Podari im,
Bože, sve osam Dženneta.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str. 47-48)
MOJ OTAC
Oče, dobri
oče, živ i zdrav mi bio.
Ti si posve
malo na sebe mislio.
Cijeli život
radiš, kad ćeš odmorit?
Nećeš valjda
uv'jek svoju djecu dvorit.
Svakog jutra
otac, kad na poso' pođe,
u sobu kod
djece, na prstima dođe.
Izljubi ih
toplo, dugo kod njih stoji.
“Spavajte mi
mirno sokolići moji“.
Dok stoji za
strojem, misli su mu s nama.
Kad nam piše
pisma. “Ja sam djeco s vama“.
Ma kada da
moram ja u svijet poći,
opet će vam
otac jednog dana doći“.
Plemeniti
otac svako dijete voli.
I za svakim
od njih duša ga zaboli.
Mnogi otac
krene u svijet daleko,
samo da bi
djeci koru kruha steko.
Ogromne
daljine što nas rastavljaju,
ne znači da
nismo mi u zagrljaju.
Tako otac
piše pisma iz daljine,
bez njega su
dani dugi ko' godine.
U kabinu uđe
i za volan sjeda.
U prozor od
kuće on veselo gleda.
ručicama
slatkim mi ga pozdravljamo,
“čuvaj se na
putu, mi te svi čekamo“.
Poklonima
divnim sve nas obraduje,
kad nasmijan
dođe, svak mu se raduje.
Al' ne može
uv'jek on nasmijan biti,
osmijeh
dobrog oca, treba zaslužiti.
Kad ga nma
dugo mi smo zabrinuti,
tad svako u
kući po malo zašuti.
Ah! kako je
teško oca ne imati,
koliko svako
dijete bez svog oca pati.
Kad te otac
dobri malo pomiluje,
srce jako
bije ko' da čekić kuje.
Iz njegove
ruke svako poklon čeka,
još kad otac
dođe negdje iz daleka.
Za ocjene
pita i svjedodžbe čita,
nije
zadovoljan s onim ko se skita.
“čitati,
učit treba, tako otac veli“
Dobar uspjeh
djece mnogo ga veseli.
Otac mnogo
truda u djecu uzida,
to priznaju
oni što imaju stida.
Samo dobra
djeca to mogu vidjeti,
dobra djeca
uv'jek oca će voljeti.
Oče! Dobri
oče, nemoj se srditi,
žrtvovo si
puno, poštovan ćeš biti.
Ljubav
roditeljska kol'jevka je sreće,
dobro dijete
oca zaboravit neće.
Kol'ko naših
dobih roditelja ima,
dadoše
bogatsvo svojim sinovima.
Al' kad
starost dođe niko ih ne gleda,
nek sudbinu
oca takav sin pogleda.
I od njeg'
će djeca glavu okretati,
roditeljska
kletva njega će čekati.
Ko kroz
život želi sreću okusiti,
on će ocu,
majci, uvijek dobar biti.
(Mehmed Mahmutović, Pregaoci,
Zavidovići, 1978. str. 17-18)
JA SVE LJUDE VOLIM
Ja sve ljude
volim, to su braća moja.
Svi su braća
moja, bilo kojeg soja.
Dal' su
siromašni il' bogati bili.
Svi su meni
dragi, svi su meni mili.
Sve živo i mrtvo,
stvorio je Allah.
Sve je bilo
magla, pa poslije prah.
Svima nam je
jedna dobra majka mila.
Majka nas je
zemlja, sviju odhranila.
Druga nam je
majka, hazreti Hava!
Svi smo
djeca njena i imamo prava.
Svi je ljudi
zovu, plemenitom majkom,
Ona će se odazvat,
svom djetetu svakom.
Otac nam je
jedan, mi smo svjesni toga,
Ademovi
sinovi voljom dragog Boga.
Eto to nas
čini braćom i sestrama,
Jedan nam je
otac, jedna nam je mama.
Pa čemu te
svađe i ratovi mnogi,
Zemlja se
pustoši, ostaju ubogi.
Mnogo je se zemlje
sa krvlju zalilo,
Da zrelije
mislimo, toga nebi bilo.
Kur'an nas
poziva i svakome kaže,
Da Božanski
propis iza svakoga važe.
Svi smo
braća sestre morali bi znati.
Jedan nam je
otac, jedna nam je mati.
Pa vjera te
uči da svakoga voliš,
Osim Bogu nemoj,
nikom da se moliš.
Voli brata,
sestru ma ko da su oni,
Ne zavađaj
ljude, tog se uv'jek kloni.
Od jednog
tijela svi smo brate, mili,
Gomila smo
zemlje mi nekada bili.
Iz zemlje
rastemo i njoj se vraćamo,
Rodit se i
umrijeti, svi mora da znamo.
Od tijela
jednog svi smo brate mili.
Mnogi smo se
rodili, da bi sretni bili.
Ako želiš
Džennet na obadva svijeta,
Pod nogama
majke, takva bašča cvjeta.
Nikog od nas
neće vječno ostaviti.
Iz zemlje
smo došli, zemlja ćemo biti.
Pa život je
ovaj ko' munja trenutan,
Misli malo
čovječe i budi razuman.
Opravdaj
svoj život što na zemlji živiš,
Svaki čas od
njega moraš da koristiš.
Čini svakom
dobro, ma što god on bio,
Samo tako
čovjek živjeti bi smio.
Satana je
prvi, mržnju izmislio.
Našeg je
paroca odmah zamrzio.
Od njega
treba bježat, što je ljudskog roda,
On trguje
mržnjom, želi da je proda.
U sreći i
miru, ljudska sloga cvjeta.
Sve što
bratsvu vodi neka ti ne smeta.
Voli svakog
ko', rođena brata,
Takav dan
života vrijedi suha zlata.
Nek te ljudi
pamte ko' dobra čovjeka.
Ne živi se
samo od jednog vijeka.
Nek' o tebi,
brate, najljepše se zbori.
O tebi će
tvoje djelo da govori.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str.109-110)
EZAN TE ZOVE
Stani, stani
malo, eno ezan uči;
Kažeš da si
mumin, a slabo te muči,
što klanajt
ne ideš. Muezin te viče,
kako se ne
bojiš hej ti griješniče!
Pričaš da si
mumin, za ezan ne mariš,
pa zašto se
onda pred drugima praviš.
Ti nikada ne
možeš na namaz otići,
tako nećeš
nikada u Džennet unići.
Pričaš da si
mumin, a ezan te zove,
Svakog dana
izmišljaš ti razloge nove.
Svukud
prispjet možeš i svukuda prođeš,
Džamija te
zove da i u nju dođeš.
Hajja
ales-salah to muezin viče,
požuri na
namaz hej ti prolazniče!
Prolazan je
svijet pa i sve na njemu,
iz
prošlosti, brate, uči se na svemu.
Koliko je
Husa i Hasana bilo,
isto ko i
tebi i njima se hitilo,
da
sakupljaju novac, da bogati budu,
ništa to ne
vrijedi na strašnome sudu.
Hajja
alel-felah to muezin viče,
dođi i spasi
se, ti slabi vjerniče.
za sve drugo
lahko ti vemena nađeš,
propuštaš li
namaz dublje u grijeh zađeš.
Za šetnju,
kafanu ti vremena imaš,
Kockaš i
vrijeđaš, grijeh nase primaš.
Ne bojiš se
Boga, ne čuješ ezana,
Ko to čini,
brate, osta bez imana.
Pejgamber je
džemat sobom naredio,
u emanet
strogi to nam ostavio.
Kad čujete
ezan, nek svak' tamo kreće,
ko ne
htjedne, šefa'at nikad dobit neće.
Samo će
drznici kod kuće ostati,
svak' mora
pred Allaha stati,
Na poziv
ezana ko se ozavt neće,
propao je
zauvijek, ostao je bez sreće.
Džamije su
kuće Allahu najdraže,
na sedždi je
sreće to ti Hadis kaže.
Ti namazom
svojim drugima se kaži,
Molitva sa
sedžde ponajviše važi.
Slušaj ovaj
savjet, dobri brate, mio,
Nemoj da bi
više namaz propustio.
Kad začuješ
ezan, odmah kreni tamo,
Muezin te
zove hodi, brate, 'vamo.
Ovaj svijet,
brate, i bit će i proći,
svakom će
nam, brate, smrtna čaša doći.
U džamiji
svojoj traži sebi spasa,
džamija je
brate naša prava kasa!
Treba da se
bojiš Svemogućeg Boga,
boj se i
čuvaj se od grijeha toga.
Kad muezin
viče da te Bogu zove,
ne zapadaj,
brate, u grijehe nove.
Abdest uzmi,
kreni u džamiju svoju,
Idi kuda
hoćeš, pa bilo koju.
Samo nemoj
brate kod kuće ostati,
Teško je za
namaz Bogu dževap dati.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str.16-17)
NAŠOJ DRAGOJ
KABI
O Božija
kućo na sredini svijeta,
Sveta vjera
Islam iz tebe procvjeta.
Tebi hrle
ljudi sa svih osam strana,
Ti si sveta
kuća braće Muslimana.
Ot' kako
Muhammed na te bajrak stavi,
Ime Allahovo
tu se uvijek slavi.
Dolaze ti
ljudi sa svih strana svijeta,
Sreća i
molitva vaza ovdje cvijeta.
Dolaze
vjernici da zijeret čine,
Da ostave
grijehe, izađu iz tmine,
Da zamole
Boga, podignu mu ruke,
Tu sreća
nastaje, a odlaze muke.
Govore
Lebbejke, Kabu obilaze,
Bježe iz
grijeha na Božije staze.
Evo me,
dolazim, Svemogući Bože,
Tvoja milost
grijehe oprostiti može.
Dok skrušeno
stojiš pored Kabe robe,
Očisti srce
od svake gnuzobe,
Moli dragog
Boga da ti tevbu primi.
Smiluj nam
se, Bože, veliki, jedini!
Obrati se
Bogu i moli ga puno,
Ne bi li te
vjetar od milosti puhnuo!
Ostavi
grijehe, odmah ih napusti,
I tu pored Kabe
molitvu izusti.
Okupaj me,
Bože, od teških đunaha.
Ja sam teški
griješnik od zemlje i praha.
Došo', sam
Ti ovdje da milost potražim,
Da ko'
čovjek živim, oprosta zatražim.
Sveta kućo
Kabo sred lijepe Meke,
Sve u Tebi
zbori, Lebbejke, Lebbejke.
Ti otvori
srce svim gostima svijeta,
Iz tebe nam
Islam ko ruža procvjeta.
Iz Meke je
Islam ko ruža procvao,
Iz tebe
Muhammed na Miradž išao.
U Tebi
keramet Ibrahimov živi,
Sveta kućo
Kabo, svako ti se divi.
Allah Te
uzdiže da Ti ljudi hrle.
Svi se ovdje
ljudi kao braća grle.
Ovdje se ne
znaju ni rase ni klase.
Kao vodom
vatra tu se grijesi gase.
A sada te
Bože, svi skupa molimo,
Pomozi nam,
Bože, da se svi volimo.
Nek nam
iznad svega Islam vjera bude,
Nek istini
Bož'joj naša srca žude.
Lijepim
životom sviju nas nagradi,
Neka svako
od nas samo dobro radi.
Nek' nam
nurli bude naše vedro čelo,
Da pored
Tebe dođemo kao ljudi smjelo.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str.34-25)
O ISLAMSKA
VJERO!
O islamska
vjero o istino sveta,
prostireš se
slavno s kraja na kraj svijeta.
Čista mi ko
sunce svaki dan što sija,
od svega si
meni, vjero, najmilija.
O d prvog
čovjeka, Hazreti Adema,
milije nam
ništa od Islama nema.
Kad dođeš
pred Boga, ništa tad ne vrijedi,
osim čiste
vjere što je čovjek slijedi.
Nemo'š biti vjernik ako samo kažeš,
da s
propisom vjere ti se uvijek slažeš.
Vjernik biti
znači dužnost vršiti,
ne radiš li
tako nećeš vjernik biti.
Ti si u
zabludi ako misliš tako,
da je mumin-vjernik
nama biti lako.
Čisto srce
imati i slijediti vjeru,
sve se,
brate, piše nemo'š falit zerru.
Čista moja
vjero u Jednog Boga,
Jednog
jedinog-Allaha dragoga!
Volim te od
svega što na svijetu vidim,
ponosim se s
tobom, nikada se ne stidim.
O islamska
vjero, časno ti je ime,
pripadam ti
i ja, ponosim se time.
Srce mi
zastrepi kad pomislim na te!
Divna moja
vjero, sve bih dao za te.
Sveta vjero
moja, ja sam dio tebe,
međ'
vjernike tvoje ja brojim i sebe.
Ja klanjam i
postim, žrtvujem se za te,
zato zborim “Bože!
Oslanjam se na Te“.
Kad začujem
ezan, slušam muezzina,
tad u srcu
mome nastane milina.
Abdest
uzmem, žurim, u džamiju idem:
oni što te
neće treba da se stide.
Želim mumin
biti ja se vjerom dičim,
jer ću samo
tako pred Allaha stići,
Meni nije
teško sve za Islam dati,
jer je mene
tako odgojila mati.
O Vjerniče,
brate, kažeš vjernik da si.
Ne zbori o
tome i ne pričaj masi.
Da bi mumin
bio dosta truda treba,
čuvaj se
Iblisa, on te uvijek vreba.
Poznaješ li
Islam, dobri brate mio,
onda nemoj
griješit, jer to ne bi smio.
Kad dužnosti
vjerske pođeš vršit, brate,
tek tada bi
moglo dobro biti za te.
Ostavi se
grijeha i pobožan budi,
za grijehe
će Allah ljudima da sudi.
Nemoj
vjernik biti samo po imenu,
Allah traži
samo da se klanjaš, Njemu.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975, str. 7-8)
HEJ ČOVJEČE
Hej čovječe,
hej smrtniče,
ti si zemni
prah,
Pa zar tebe
dragog Boga,
Svemogućeg
nije strah.
Hej čovječe,
hej putniče,
musafir si
ti,
na svijetu
si u prolazu,
razumiješ li
ti?
Na kratko si
doš'o ovdje,
valja ti ići,
sa čime ćeš
na mahšeru
pred Boga
izići?
Trčiš radiš,
uvijek žuriš,
poslanik si ti,
onda dobro znaj i pamti,
sve po redu radi ti.
Prvo klanjaj, Boga moli,
za grijehe ti,
pa tek onda svog imetka,
prisjeti se ti.
Kad te ezan sebi zovne,
odmah pusti sve,
po Božijoj zapovjedi,
uradi što prije.
Nemoj da te uvijek zovu,
da klanjaš namaz,
nego se ti prvi javljaj,
na taj Božiji farz.
Ti se jadan uvijek bojiš,
siromaštva tog,
osloni se na Allaha,
štiti, ćete Bog.
Podijeli milostinju,
dijeli zekjat ti,
uči, radi, posti, klanjaj,
to smo dužni svi.
Ne ne drhti tvoja ruka,
kad od sebe dijeliš,
pouzdaj se u Allaha,
ne s'mješ da se ti bojiš.
Za budući svijet se spremaj,
hej čovječe griješni,
jer obilja mnoga tebi,
dade Allah jedini.
Zdravlje život i imetak,
darova ti Bog,
Džennet sebi kupi, uzmi,
iz imetka svog.
Tebi teškom griješniku,
pitanja će mnogo bit,
svijet ovaj Bog ti dade,
da se možeš pripremit.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, str. 5-6)
ZOV NA RANI
SABAH
Ustaj,
čovječe, hej ti,
ustaj rode
nemoj spavati!
Ostavi
šejtana i priđi Bogu!
Vjernik si
bolan ustaj klanjati.
Sabah rani
viče te, zove,
Raduje se
tebi od rujne zore.
Zahvati vode
i abdest uzmi,
prestaće
briga, prestaće more.
Allah ti
dade bezbroj nimeta,
Sunce nas
grije, a život cvijeta.
Svi sišemo
kapljice rosne sreće.
Zemlja nas
hrani svakog ljeta.
Gospodar
Allah ne ište mnogo,
Ne ište
više, neg' što si mogo'
Umi se
vodom, s čistog vrela,
Slavi Boga
zahvali mu mnogo.
Sabah je
rani, berićetan dan,
U mrkloj
noći, miran je san.
Ustaj s
postelje ko' soko rani,
Klanjaj
Allahu, on je svemoćan.
On voli one
što rano rane,
Koji ne
spavaju kad sunce grane,
Koji
klanjaju u sabahsko vrijeme,
Allah ih
čeka šta da im dadne.
Šta god
zažele, Bog će im dati,
Nežali,
čovječe, na sabah ustati!
Išti, moli,
od Boga traži,
Da živiš ti,
otac, ti mati.
Da ti sreća
u domu bude,
Da nam srca
molitvi žude.
Ustaj,
sokole, ezan te zove!
Ustaj iz
postelje, ne čekaj zore.
Iblis hoće
da te s puta svrne,
U vrtlog nevolje
da te gurne,
A ti se
trgni iz njegove ruke!
Sreća će
stići, prestaće muke.
Rani sabah
je rana,
Od svanuća
sunca, do zalaska dana.
Klanjajmo
braćo, naš sabah rani.
Meleki nas
zovu, ustajte jarani!
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići, 1975. str. 45-46)
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.