Ramazan je ispit zrelosti i
časti,
kol'ko imaš, čovječe ti nad sobom
vlasti,
Sam sebi pokaži kolika ti je
vjera!
Mjesec ramazanski prava ti je
mjera.
Ti pokaži svakom kol'ko Islam
voliš,
Možeš šutjet, ne moraš da zboriš,
A opet ćeš vidjet da li vjere
imaš,
po tom kako sebi ti Ramazan
primaš.
Ti postom ćeš vidjeti imaš li
imana,
U tom trećem farzu našega Islama.
Ispitaj se brate, kol'ko štuješ
Boga,
Svakog nas je teško ispitat bez
toga.
Slabići će vidjeti da su kukavice.
Jedan drugom tada pokazuju lice.
Za post ramazanski jaka volja
treba,
Jer samo slabiće sotona dovreba.
Post na je pokornost Bogu
stvoritelju,
Velika poniznost Dobročinitelju,
Svakog dana živiš, Božji svemir
gledaš,
ako slabo shvaćaš, tad razuma
nemaš.
Za njimete naše zahvala se traži.
Post je velika žrtva, deder se
pokaži?
Uzvrati zahvalnost Stvoritelju
postom!
Sveži se za džennet sa najjačim
mostom.
Kušaj svoju snagu, kušaj svoju
volju,
al' od posta nemaš ti priliku
bolju,
Reci samom sebi i ostalim svima,
pripadaš li slabim, ili pak
hrabrima.
Kad vrijeme od posta ujutro
nastane,
to je borba čovjeka i strašnog
satane.
Držite se hrabro, tad ste
pobijedili,
s postom ste najbolje iman
izmjerili.
Ako razumiješ, porazmisli malo,
da li ti je uopće do Islama
stalo?
Svemogući Allah na ispit nas
stavlja,
slabić brzo pada, a jaki
nastavlja.
Kad nam iftar stigne, kad se dan
završi,
sve jedna po jedna prepreka se
ruši.
Trides' dana, brate ljutitog
mejdana,
svakog dana ispit tvog imana.
Ne plaši se posta ako vjere imaš,
slušaj ovaj savjet, moraš da ga
primaš.
Postiti moraš, brate, da bi
vjernik bio.
Ako mrsit pođeš, s vjerom si
svršio.
Kad se post završi i Bajram nam
dođe,
kad najveći ispit tvog imana
prođe,
Tad melekji Božji sve ti grijehe
brišu,
pa tek poslije toga vjernikom te
pišu.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975.
godine. str. 23-24)
VELIKA NOĆ – NOĆ LEJLETUL
KADARSKA
O velika noći, najveća od sviju,
naša srca u tebi, mnogo jače
biju.
Ti si puna svjetla, što razgoni
tminu,
u toj noći nama, sunce sreće
sinu.
Prošlo je od tada četrnaest
vjekova,
Kad Kur'anom Allah čovječanstvo
pozva.
Uči Muhammede! Bog ti naređuje,
Da se Kur'an sluša, da se Allah
štuje.
Ta velika noć je dvades' šestog
dana,
dvades' šestog dana, svakog
Ramazana.
Lejlet - kader noć se ova blaga
zove,
Mir traje od mraka, pa do rane
zore.
Ove sjajne noći, kad svjetlo
gori,
I džehennem šuti, i ništa ne zbori,
Sve griješne duše, vesele se
tada,
Samo u toj noći, mir zaista
vlada.
Tad i Džibril melek s nebesa
silazi,
I nebeski odred meleka dolazi.
S odobrenjem Boga nude oprost
svima,
svima muminima, pravim
vjernicima.
Ko je god postio, blago njemu
tada,
Kada na božijoj zemlji, mir
duboki vlada.
Blago robovima što Ramazan poste,
Jer u ovoj noći svi imaju goste.
Meleki nebeski na čelu s
Džibrilom,
svi se oni mole Stvoritelju
milom.
Da post od nas primi, dragi Allah
sebi,
Stvoritelju dragi, mi postimo
Tebi.
Pa zar ima noći kao što je ova,
Pokajanje Allah prima od robova.
Ramazan je kruna svih dobrijeh
djela,
Jedan iftar vrijedi, kao zemlja
cijela.
Pa braćo i sestre, noćas ne spavajte,
Slobodno se Bogu, svome
obraćajte.
Obratite se Bogu, kažite mu želje
Noćas je najveće zemaljsko
veselje.
I Božija milost noćas je najveća,
Za sve postače, to je prava
sreća.
I nebesa noćas sva su uzdignuta,
Ovo je naš praznik, praznik
Muslimana.
Ramazan je, braćo, dug nam svima
bio,
blago svakom onom, ko ga je
postio.
Šta imaju oni što su ga mrsili,
Kako će pred Boga, jadni oni
bili!?
Stvoritelju Bože, milostiv nam
budi,
Kad sud strašni, počne da ljudima
sudi.
Zlatom nam upiši, ovo naše djelo,
Da stanemo pred tebe, ko ljudi
smjelo.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975.
godine. str. 25-26)
PRVA OBJAVA
Kad Muhammed primi prvu objavu,
I kad primi, prvu riječ Božiju.
Ramazan je, dvdeset šesti dan bio
kad se Džibril Muhammedu javio.
Lejle-kader dan je Bogu najdraži,
tad je vjernik Bogu dragom
najbliži.
I Muhammed u molitvi bijaše,
sa ćuatnjem o Allahu mišljaše.
Brdo Hira tijesno mu postade,
toliko se mnogo tada prepade.
Iznenada on osjeti nekoga,
Tad mu Džibril snese vijest od
Boga.
Glas se čuje al' nikoga ne vidi:
„Mili Bože, šta se ovo sad radi?
Prvi puta u pećini nisam sam,
Budam jesam, i što vidim nije
san“.
On meleka do tad nije vidio,
ni s Džibrilom do tad nije
zborio.
Božje riječi od njega je tad čuo,
tad se Allah Muhammedu javio.
U pećini ponovo se glas čuo,
od miline Muhammed se zanio.
„Uči, čitaj, Muhammede, kažem
ti!“
„Šta da učim kad ja ne znam
čitati.“
„Ja Muhammed, uči ovo što čuješ,
u me gledaj, nemoj da se
okrećeš“.
Od tih riječi prepade se mnogo
tad,
jer Objava poče njemu teći sad.
Srce lupa, duša ko da prestade,
srce zasta, jer mu daha nestade.
Božija riječ kao biser poteče,
Džibril melek sa 'Ikretom'
otpoče.
„Slušaj dobro, Muhammede, kažem
ti,
Često puta mi ćemo se vidjeti.
Ja ću ti se mnogo puta javljati,
i na srce Objavu dostavljati.
Od Boga si za Resula predviđen,
poslaničkim duhom Ti si zadojen.
Za poslanstvo od Boga si odabran,
i od danas najavljujem Ti
Kur'an.“
Muhammed se dobro pribra i čuje,
Kada Džibril sa Objavom otpoče.
Kad je Džibril Objavu završio,
Tad je ovo Muhammedu zborio:
„Tebe Allah poslanikom postavi,
da zavedeš red i zakon na zemlji.
Od kumira da Ti Kjabu očistiš,
Zato moraš poslanstvo da
prihvatiš.
Na put spasa ovaj svijet povedi,
Red i zakon Ti Kur'anom zavedi!
Kad si rođen kad si svijet
ugledo,
tvom rođenju svako se je radovo.
Mnoga čuda tad su se desila,
Kad je tebe sretna majka rodila.
Kur'an Božji uputa je Tvoja znaj,
Tebe čeka i tvoj ummet svijetli
raj.
Od neznanja ovu zemlju očisti,
Jer bez znanja nema Božjije
milosti.
Teška Ti je ova dužnost, zapamti,
Vodi narod, svaktko će te
voljeti!“
Kad je ovo sve Muhammed saslušo,
Iz pećine on je svoje tad pošo.
Hira brdo brzo je napustio,
Ove riječi u strahu je izustio:
„Mili Bože, što li ovo danas bi?
Ove vijesti tko donese sad meni?
Kome ću ja sve ovo saopćiti,
I koga ću ja u Islam pozvati!“
Trčeć tako svojoj kući on stiže,
i Hatidži, dragoj, priđe što
bliže.
„Znaš Hatidža, mnogo me je
prepalo.“
Ispriča joj sve što m u se
desilo,
Prestraših se, ne znam što ću
raditi,
Valja počet novo doba graditi.
Kome ću ja ove vijesti kazati,
Koga ću ja sad u Islam pozvati?
Svud okolo sad džehalet caruje,
Slabo iko dragog Boga vjeruje.“
Pametna je bila ona odviše,
ona vidje da Muhammed uzdiše.
„Ti se ne boj, Muhammede, kažem
Ti,
Tebe čuva dragi Allah jedini.
Ja ću prva Muslimanka postati,
ja ću prva tvoju vjeru primiti.
Poslaniče nek je sretan ovaj dan,
Kada si Ti od Allaha odabran.
Blago tebi, a i meni uz Tebe,
kada Allah upisa te do Sebe.
Od dans će novo doba poteći,
Tvoj će ummet svakog dana bit
veći.
Oduvijek si častan čovjek Ti bio,
sa poslanstvom Allah Te je
odabrao,
da iz tmine ovaj svijet izvedeš,
pravim putem da nas sviju
povedeš,
da objaviš vjeru Islam od Boga,
da usrećiš Božijega roba svakoga.
Ti si častan za svoj poziv,
Mustafa,
Selam alejk ja imamel-enbija.“
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975.
godine. str. 9-15)
DRUGI ISLAMSKI FARZ – NAMAZ
Drugi farz Islama, naše časne
vjere,
sveta je to zapovjed koja dušu
pere.
Pet puta ćeš dnevno pred Allaha
stati,
pet puta se, robe, moraš
odazvati.
Stoga je to zapovijed Svemogućeg
Boga,
ništa ne smije biti važnije od
toga.
Pusti malo život nek' bez tebe
teče.
Tebi od namaza ništa nije preče.
Kad namasko vrijeme meleki
oglase:
od svakog namaza pravo vrijeme
zna se.
Ništa nam nije od namaza preče,
tako dobri Allah u Kur'anu reče.
To je ispit volje i tvog Islama,
To je zorna slika tvojega Imana.
Sve ostavi, baci, kao vrelo
gvožđe.
Kad namasko vrijeme nastane i
dođe.
Prvo se abdestom umij i rashladi.
Ovo vjersko pranje po redu se
radi.
Iza toga teobu-istigfar prouči.
Tako se pred namaz Bogu preporuči.
Smireno i skrušeno u namaz uniđi,
Otvorenog srca ti namazu priđi.
Misli i molitve Allahu uputi,
Kad svršiš molitvu, tad malo
zašuti.
Razmišljaj o Bogu i čitaj
prirodu,
Divi se prirodi i nebeskom svodu.
Tu ćeš jasno otkriti Božije
sveumjeće,
Sve što vidiš, sve se oko tebe
kreće.
Koliko dušom budeš u namazu bio,
Ako o čemu drugom ne budeš
mislio.
Od takve ćeš molitve postići
koristi,
samo takva molitva naše grijehe
čisti.
Molitvom ćeš reći sve što budeš
htio,
sakrit od Allaha ništa ne bi
smio.
Kad padneš na sedždu tad si Mu
najbliži,
kroz namaz ćeš postat Allahu
najdraži.
A što je to tebi od namaza preče,
Kur'an strašno prijeti, tako
Allah reče.
Ko namaz napusti on seli iz vjere,
time čini grijeh koji nema mjere.
Ako si klanjao pa si klanjat
prest'o.
Učini teobu, vrati se na mjesto.
Zamoli Allaha, oprosta zatraži,
teoba u vrijeme možda će da važi.
Ponovo će tebi zasjat sunce
sreće,
sve se u prirodi po zakonu kreće.
Jer se jednog dana tebe neće
biti,
Sa molitvom čistom pred Boga ćeš
smiti.
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 18-19)
DOŠAO NAM JE POST
Stigao nam od Boga jedan vel'ki
gost,
Taj veliki gost, to je Bož'ji
post.
Ustajte braćo, ustajte sestre, dižimo
se svi,
Ustaj mladiću, ustaj djevojko,
ovog časnog gosta dočekajmo mi!
Oprost, magfiret, sreću nudi post
najveću.
Pokori se Bogu dragom i ne guraj
sebe u nesreću.
Post je naredio Allah i strogo od
nas to traži,
Postiti mora svako, nikakav
izgovor ne važi.
A danas mnogi ljudi javno mrse i
griješe,
Ne htjedoše posta primit', jedu i
nama se smiješe,
Čeka ih kazna teška, Kur'an to
mudri veli,
morat' će kaznu dobit', jer
postit' nisu htjeli.
Zar oni nisu spremni u ime dragog
Boga,
Časno i vedra čela, primat se
farza toga.
Sve što vijernik radi, za sve će
nagrada biti,
Al' za ovu dužnost, Allah će
sobom priznanje djeliti.
Onaj ko sebi kaže: „Ja sam mumin
Musliman“,
Taj postit treba, redovno svaki
dan,
Tako će moći potvrdit' svoj
Dini-Islam,
Jer Allah tako htjede da vidi ko
je Musliman.
Vjernik il' vjernica biti, to
nije samo reći,
Valja svakom dokazat ko ti je
danas preči.
Dal' voliš šejtana jadnog, i ono što šejtan
nudi,
Il' voliš dragog Boga – Ti sam
sebi presudi.
Slabići puše, jedu i piju, rugaju
se nama, pa se i smiju,
Kazna je teška, ona ih čeka,
meleki će takve grdno da biju,
Stani griješniče, prođi se toga,
postit' se mora u ime Boga,
Zar si tako zalut'o jadan, zar se
ne stidiš imena svoga.
Ime ti je Huso, Ahmed, il' Hasan,
pa budi barem posve jasan!
Ime te ne može vjernikom pravit',
Boj se pakla, on je užasan.
Djelima svojim dokaži nama, ne
čini više strašnog harama,
Očisti svoje srce od grijeha,
vidiš da je na njem' velika tama.
Stidiš se reći drugima, ja sam
Musliman pravi,
A ti sva dobra djela u crne
grijehe zavi,
Zar se ne stidiš Boga, zar nemaš
u sebi vjere,
Hej, trgni se, brate, tvoj grijeh
nema mjere.
Allah te vidi i čuje i čeka tvoju
teobu,
Jednom si nogom uvijek ti u
hladnom grobu,
Zar se ne bojiš smrti i bijelih
ćefina,
Okupaj svoju dušu od grijeha, to
je najveća ljudska vrlina.
Gdje ti je majka, gdje to je otac?
I oni su nekada živi bili,
Mrijeti ljudi opet moraju, makar
hiljadu godina živjeli.
Zar ne crpiš pouku prošlosti,
koliko bijaše griješnih ljudi,
Sad oni pred Bogom stoje, melekji
ih muče i Allah im sudi.
Smrti se ne bojiš – pa ti si
brate lud,
Svuda te melekji prate, takav je
Božji sud.
Pišu te onakvim kakav si sada, U
pokajanju brate naša je nada.
Čuo si jadan stotinu puta, od
grijeha će mnoga duša da strada.
Evo prilike nam svima, da se
nazove pravim muminima,
Prođi se grijeha, zakuni se Bogu
i posti brate u ovim danima.
Sa časnim postom Boga se zamoli,
Ramazan posti, u džamiju idi,
Klanjaj namaz, zekjat podjeli,
svoje se vjere, rode ne stidi.
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.
97-98)
KUR'AN
Sveta časna knjigo, svijetlo si
od Boga,
Dostavljena nama od tvorca
mudroga,
Ti si puna svijetla, puna si
mudrosti,
Ja Te učim, čitam od rane
mladosti.
Sve Božije upute u sebi sadržiš,
Što je dozvoljeno, toga da se
držiš,
Sve što god je haram u Kur'anu
piše,
Ti se toga prođi i ne radi više.
Kakav trebaš biti tamo jasno
stoji,
Tako Allah traži od robova
svojih,
To je časna knjiga prepuna
mudrosti,
A njena je mudrost u njenoj
vječnosti.
Sve što dobru vodi, Kur'an
propovjeda,
Kur'an podjednako na sve ljude
gleda,
Svi su ljudi braća – on to jasno
kaže,
Pa zar ima netko ko se sa tim ne
slaže.
Imal' nešto drugo savremeno tako.
Da je kao Kur'an uvijek moćno
jako,
Da srca pokrene, da volju zapali,
Mudžiza je njegova da ga svatko
hvali.
Bilo je i takvih koji ga mrziše,
Al' čitajuć Kur'an svi ga
zavoliše,
Božija je mudrost eto tako
htjela,
Kur'anska je istina svijet
nadvisila.
Što ga više učiš, on Ti je sve
draži,
Sve se više čuvaš poroka i laži,
Svakog dana postaješ ti duhovno
jači,
Tako svoju vrijednost Kur'an nam
tumači.
On neznanje ništi, ka znanju nas
vodi,
On objasni zakone u Božijoj
prirodi,
Sve što će proteći il' je bilo
prije,
Ništa Bož'jem sveznanju nepoznato
nije.
On poziva one što sluh imaju,
Koji se ne dive ovosvejtskom
sjaju,
On trijezni ljude, on ih
opominje,
Ma kud god se kreneš da se Bog
spominje.
On silne ukroti, on slabe
zaštiti,
On pokaza odnose što trebaju
biti,
Siromah il' bogat kod Boga su
isti,
On za mržnju ne zne, on nema zavisti.
On je svaršenstvo Božije istine,
On je trajna svijetlost što
razgoni tmine,
Časna vjera Islam proizvod je
njega,
On Božiju Svemoć stavlja izvan
svega.
On zrači i grije, on mudro
raspravlja,
On istinu svetu od istine rastavlja,
Svuda gdje god stigne tu znanje
likuje,
On nas mudro vodi, put nam
pokazuje.
On sebičnost ništi, siromaštvo
gasi,
On jasno zahtijeva da pokažeš šta
si,
On ne zna za klase, on ne zna
boje,
On najvoli one što se Boga boje.
On za međe ne zna, on granica
nema,
On svukud stiže, on nema bedema,
On trijezni slabe, u život ih
vraća,
Sveto mu je geslo – svi ljudi su
braća.
On osvaja snagom duha i razuma,
On ne zna za silu on je bez
zuluma,
On nas vodi sreći na obadva
svijeta,
On je kao ruža što uvijek cvijeta.
On je izvor sreće on je izvor
spasa,
On je časni tumač Božanskoga
glasa,
Sveta nam je dužnost držati se
njega,
On je vječni zakon Boga
Svevišnjega.
Al' mudrost mu nije samo u
učenju,
Već kol'ko si dušom predao se
njemu,
Proučit ga može bilo ko od ljudi,
U primjeni njegovoj ti istrajan
budi!
Kolika je snaga časnoga Kur'ana,
O tome nam zbori prostranstvo
Islama,
S istoka na zapad prostire se
svuda,
Njemu nisu potrebne ni bajke ni
čuda.
Protiv zla se bori, protiv
grijeha grmi,
On bogatstvo cijeni, ali ne u
srmi,
Već u čistoj duši koja misli
pravo,
Da razmišlja mudro, rasuđuje
zdravo.
Svak' će sretan biti ko ga je
učio,
Živio po njemu i predan bio,
Zato brate mili, i ti sretan
budi,
Uči časni Kur'an i srce probudi!
Četranaest stoljeća već se
navršilo,
Od kako je Božije svijetlo
zasvijetlilo,
Još će svijetlit' jače i svijetli'
će više,
Da zalije duše kao zemlju kiše,
.
Što ga više učiš, mudrost ti se
vraća,
Vladati se po njemu, eto to je
sreća,
Digni glavu, brate, vedro u
svijet gledaj,
Ako učiš Kur'an, to ni za šta ne
daj.
Teško svakom onom ko je učit
znao,
Ostavio Kur'an i u ponor pao,
Božije prokletstvo na njega će
pasti,
Umr'jeće bez sreće i najljepše
slasti.
Potrudi se brate pa Kur'an nauči,
Živi po Kur'anu i mudrost dokuči,
Traži sebi sreću za života svoga,
Uči iz Kur'ana zakona vječnoga.
Preko šest hiljada Kuranskih
ajeta,
Zakoni su ovog i budućeg svijeta,
Allah će nam svima po njima suditi,
Po njemu se vladaj pa ćeš spašen
biti.
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.105-108)
PRVA KABURSKA NOĆ
Dal' se plašiš mili brate, te
kaburske prve noći,
Bojiš li se ti melekja, što će ti
u goste doći?
Sve se rasu sa kabura i odoše
tvoji mili.
Osta čovjek sam sa sobom, al' će
duša tad da cvili.
Tad' nastaje čas kajanja i
obračuna tvoga rada.
Ako budeš ti griješnik, propala
je svaka nada.
C'jela slava ovosvjetska, i
bogatstvo što si im'o,
Pred Munkirom malo vrijedi, ako
savjet nisi primio.
Kaburska je soba tijesna, u to
ćeš se uvjeriti,
A to nebi tako bilo, da si htjeo
dobar biti.
Kad sam budeš pod daskama, u
bijelim ćefinima,
Tad ćeš imat prvi susret, sa
Božijim melekjima.
Mnogi će se počet kajat, šta je
dobra propustio,
Ovaj svijet i imetak, prilika je
svakom bio.
Svi smo mogli dosta dobra, mi za
sebe učiniti,
A ne htjesmo jadni bili, sve će
tada kasno biti.
Zar je preče išta bilo, nego dušu
spasit svoju?
Prva noć je ponajteža, kad će
čovjek sav u znoju.
Mučan biti i patiti – protiv sebe
svjedočiti.
Svak' će teglit svoje grijehe, a
mog'o je sretan biti.
U kaburu šta ti vrijedi, ko si, da
si i čiji si?
Griješiš robe nisi smjeo, o tom'
puno slušao si!
Šta ćeš reći melecima, a sve ćeš
im priznat brate,
Jer si čuo bezbroj pua, da te oni
svugdje prate.
Na svijetu dok si bio, ništa
griješit nisi smio!
Ti si kratko ma svijetu, zašto
nisi razmislio?
Gledao si dobri, brate, kad
komšiju tvog zagrnu,
Eto vidiš da si znao, da ćeš doć'
u zemlju crnu.
Znaš li, brate, zašto ti je, ovaj
život Allah dao?
Ahiretska čaša, to je, pa i to si
morat znao.
A ti stežeš ruku svoju, sa
šejtanom zagrliš se!
Prije smrti svako treba, da
imetkom izbavi se!
Od zemlje si robe stvoren, u
zemlju ćeš opet leći,
Kud god iš'o šta radio, sve ćeš
proznat sve ćeš reći.
Zato brate dok si ovdje, od zla
svakoga sačuvaj se,
Čini dobro gdje god možeš – čini
dobro i pokaj se!
Hej Vi ljudi što živite! Što po
zemlji još hodite!
Nek Vam ovo savjet bude, Vi o
njemu razmislite.
Za Ahiret spremite se, svi smo
ovo dužni znati,
Jer u kabur kada stigneš, o'tal
nemoj nikog zvati.
Prva noć je strašna teška. To ste
čuli mnogo puta.
Teško svakom griješniku, ko
dozvoli da zaluta.
Onom ko je dobar bio, on će
džennet naslijediti,
Ovdje zasij i zaradi – pa ćeš
tamo sretan biti.
Dok boluješ dobri brate, svi su
tvoji zabrinuti.
Al kad umreš za tvoj miraz, oni
će se pobrinuti.
Ništa neće poslije smrti, tvoje
dobro vrijediti tebi,
Zato brate, Ti dok živiš džennet
kupi samom sebi..!
(Mehmed Mahmutović,
Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.111-112)
MOLITVA ZA RODITELJE
Svemogući Bože Tvojih Ti sifata,
Sa molitvom stajem pred oprosna
vrata.
Mo'limte za milost da mi grijehe
brišeš,
I da me u dobre robove upišeš.
Molim te za oca i za majku svoju,
Ti uslišaj Bože ovu dovu moju.
Oprosti im grijehe rahmeta ti
tvoga,
Neka prime dovu od evlada svoga.
Smjesti ih u Džennet kraj tvog
poslanika,
To bi njima bila radost
prevelika.
Da pored resula u džennet uniđu,
Havzi Kevser, piju, poslaniku
priđu.
Da tvog poslanika selamom
pozdrave,
I Tebe Allaha u džennetu slave.
Nemoj radi djece u azab da panu,
oprosti im Bože Ti na Sudnjem
danu.
Daj im prostran kabur bez tvoga
azaba,
Spasi ih suala i teškog hisaba,
otkloni im grijehe da u miru
leže,
Da ih bukagija ne muči i steže.
Rad' griješnih evalada bit će
puno jada,
Bez oprosta tvoga slaba nam je
nada.
Za to ja te molim i oproste
tražim,
roditelju mome jade da ublažim.
Ruke svoje pružam milosti Ti
Tvoje,
Oslušni molitve ove skromne moje.
Uputi mi srce da Te uvijek slavi,
I da budem mu'min u Islamu pravi.
Da se sa Kur'anom u životu
družim,
Tebi, Svemogućem! Da uvijek
služim.
Da za oca, majku tražim
magfireta,
Da im nasib budu ključevi
dženneta.
Obećanje svoje Ti ćeš ispuniti,
Ko oprosta traži on će ga dobiti.
Za to Ti na sedždu evo griješni
padam,
Svemogući Bože oprostu se nadam.
Moji mrtvi pretci što su
preselili.
Meni u amanet svi su ostavili.
Da pazim na evlad i namaze svoje,
Rad' toga se najviše roditelji
boje.
Za to sa namaza ja im dovu učim,
Želim da se dovom Svevišnjem
prikučim,
Milost našim mrtvim rahmeta Ti
Tvoga,
Da ne trpe kaznu rad poroda
svoga.
Fatiha je dova sa sedam ajeta,
To je svjetla staza do vrata
dženneta.
Ko je često uči on će sretan
biti,
Allah će mu svaku želju ispuniti.
(Mehmed Mahmutović,
Ugašena sjećanja, Zavidovići, 1986. godine. str 50-51)
MIZAN
Kad je Allah
ovaj svijet stvorio,
Čovjek ga je
u emanet primio.
Prvi čovjek
i pejgamber bio je,
Al' sve
jedno umirati moro je.
Smrt i život
dragi Allah poznaje,
Svako ima
stazu kojom putuje.
Niko ovdje
neće vječno ostati,
Edžel ima
svako mora mrijeti.
Na zemlji
sve se rađa i dolazi,
Sve nestaje,
odlazi i prolazi.
Svi žurimo
sve se nekud putuje,
Svakog dana
čovjek smrti bliži je.
Za dunjaluk
svak' se brine kako će,
Eh, žalosti
u grob leći moraće.
S, ovog
svijeta svak' će morat otići,
Svakog od
nas Azraiil, će obići.
Za taj
trenutak uvijek se pripremaj,
Svak' je
putnik za Ahiret dobro znaj.
Za to,
brate, ovaj savjet prihvati,
Pa se nećeš
u životu kajati.
U mladosti
za starost se pripremaj,
I u tuđe
imanje se ne uzdaj.
Što uradiš
dobra to ćeš vidjeti,
Po, tvom
radu Bog će te nagraditi.
Čuvaj
zdravlje ko zjenicu oka svog,
To je savjet
od Lokmana čuvenog.
Za svoj
život bićeš pitan kod Boga,
To je njimet
od Allaha dragoga.
Dunjaluk je
jedna džada uzana,
Mnogi će je
pokapati suzama.
Ovom stazom
svako od nas putuje,
Do Mizana
koji svakom kazuje.
Šta je dobra
svako od nas radio,
Svako dobro
Allah je umnožio.
U Kur'anu
ima jedna besjeda,
To mnogome
griješniku ne sjeda.
Nalazi se u
poglavlju sedmome,
To je stroga
opomena svakome.
Od osmog do
devetog ajeta,
Pametan će
uzet puno savjeta.
Dragi Allah
čovjeku poručuje,
Da se svako
ljudsko djelo vrednuje.
Svak će
djelo svojih ruku vidjeti,
Zlo, il'
dobro sve će se izvagati.
Šta je dobra
svako od nas činio,
Svako djelo
Allah je umnožio.
Ko uradi
dobro djelo rad Boga,
Deset puta
naći će ga kod Njega.
Svaku Zerru
Allah će ti priznati,
Za Ahiret to
će Allah čuvati.
Tvoj ibadet,
tvoje misli i djelo,
Sve će doći
pred tebe na vidjelo.
Tvoje
grijehe Allah može oprostit,
Za to trebaš
Istigfare ti činiti.
Što uradiš
grijeh prema čovjeku,
Traži halal
dok si na dunjaluku.
Allah neće u
to prvo ulazit,
Pa bi mo'go
radi toga odgorit.
Nemoj život
uzalud provoditi,
O Mizanu
trebaš mnogo misliti.
Teška jada i
čemera ljutoga,
Ko ne ima
dobrih djela kod Boga.
Pred Mizanom
suze će se ljevati,
Kod Mizana
griješnik će plakati.
Ovdje će se
svako morat zastavit,
Svako djelo
meleki će izmjerit.
Zlo il'
dobro svak' će ovdje vidjeti,
Svojih djela
mnogi će se stidjeti.
Blago onom
ko sevaba imadne,
Kraj Mizana moći
će da odahne.
Griješna
ruka ovdje mora zadrhtat,
Svaki kitab
ovdje će se izvagat.
Svak' će
biti svojom brigom zabrinut,
Svak' će
biti svojim grijehom ogrnut.
Mnoga usta
ovdje neće prozborit,
Jer će amel
mjesto toga govorit.
Mnoge oči
nijemo će gledati,
I na strašnu
presudu će čekati.
Džehennem će
svoja vrata otvorit,
Crna tama
tada će se pojavit.
Dragi Allah
tad će emer učinit,
Meleke će u
safove postavit.
Džehennemski
haznadari oni su,
Bez milosti
za čovjeka strašni su.
Tu će mnoga
majka gorko zaplakat,
Jer za djecu
nije mogla dževab dat.
Griješnici po Mahšeru trčat će,
I halala od
svakog tražit će.
Nikome neće
niko htjeti oprostit,
Svak' će
morat o sebi se zabavit.
Mnoge majke
u Džehennem krenut će,
Radi djece
one jadne gorit će.
Brat sa
bratom neće htjeti vidjeti,
Svak' će
tada o sebi se brinuti.
Jedan od
njih u Dženet će krenuti,
A drugi će
na presudu čekati.
Božji Mizan
tad će pravdu djeliti,
Meleki će
naša djela mjeriti.
Šta si reko
il' mislio vidjet ćeš,
Radi grijeha
dobri brate plakaćeš.
Ti ćeš sobom
u svoj kitab gledati,
Sam ćeš sebi
ti ovdje presuditi.
Na tom
mjestu ništa nije skriveno,
Svako djelo
bit će ovdje viđeno.
Svak' će
ovdje svoje pravo tražiti,
Kako ćeš se
s dužnikom halaliti.
Za to ne idi
s tuđim hakom pred Boga,
Možeš otić'
u Džehennem zbog toga.
Božji Mizan
podugo će trajati,
Allah znade
kad će Mizan prestati.
Jer se nikom
u Džehenem ne ide,
Svak' bi
htio Džennetlija da bude.
Braća će se
radi prava posvađat,
Niko nema
dobrih djela za prodat.
Svak' će
svoju Zerru prava čekati,
Tužno li je
takav prizor gledati.
Svaka pravda
morat će se ispunit,
Allah dragi
ovdje će je dijeliti.
Mnoge oći u
vatru će gledati,
Svako će se
na dunjaluku jadati.
Griješnik će
svoju majku proklinjat,
Od Allaha
uništenje poiskat.
Ta mu dova
uslišena neće biti,
Jer za
grijeh svak će morat odgorit.
Tada ćeš se
svojih grijeha sjetiti,
Što nasihat
nisi htio slušati.
Šta ti
vrijedi, ko si šta si, čiji si,
Ovde će se
pokazat kakav si.
Svako od nas
kaže uvijek dobar je,
Ali djela
pokazt će kakav je.
Nema ni s
čim da se brate pohvališ,
Na Mizanu
dok dijela ne izmjeriš.
Kad izvagaš
svoj dunjaluk i djela,
Najteža je
nevolja prohujala.
Ako kreneš
ti za Džennet spašen si,
Ako kreneš u
Džehennem stra'do si.
Meleki će
griješnike skupiti,
Džehenemu
sviju će ih predati.
Žarko sunce
nisko će se spustiti,
Paklena će
tad vrelina nastati.
Tad će Allah
griješnike pozvati,
Šta ih čeka
to će ovdje saznati.
Svak' će
svoja djela sobom nositi,
I za djela
svak' će svoja goriti.
Ljuti bezdan
vrata će im otvorit,
Gdje se
grijeh mora vatrom odgorit.
Munadija tad
će se oglasit,
Griješnike
pred paklom će pozvati:
“Griješnici
pred Džehennem dođoste,
I za djela
tešku kaznu dobiste.
Griješnici,
zašto niste slušali,
Zašto niste
vi objave slijedili?
Vašeg oca
sotona je zaveo,
Poslije
grijeha on se odmah pokajo.
Zašto niste
i vi njega slijedili,
Zašto niste
istigfar donosili?
Ko se nije
svoga Rabba bojao,
sam je sebe
pred Džehennem doveo.
Danas će te
bukagije dobiti,
i za grijehe
teške kazne patiti.“
Tad će Allah
zebanije pozvati,
Jer će one
griješnike mučiti...
Užasna je
teška kazna paklena,
Kušat će je
ta družina nesretna.
Od čovjeka
nije ništa skriveno,
Jer Kur'anom
sve je nama rečeno.
Kroz
Kur'anske poruke ste slušali,
Šta je bilo
s onim što su lutali.
Božija kazna
na njih se je sručila,
Jer se nije
opomena slušala.
Svi narodi
što su prije stradali,
Oni nisu
pejgambere slušali.
Nesreća je
iznenada stizala,
Kad se nije
Božija riječ slušala.
Ko se nije
Božijoj riječi odaz'vo,
Taj je danas
pred Džehennem stigao.
Božija riječ
mora se izvršiti,
Danas će se
pakao naseliti.
Nesretnici
džehenemski plakat će,
Haznadara
džehennemskog pozvat će.
„Možeš li
nam ove muke prekratiti,
Dal' nas
možeš zauvijek usmrtit?“
Malik će im
na to odgovoriti:
„Vi ste
ovdje jer morate patiti.
Što hoćete
vi Božije asije?
Muče li Vas
paklene zebanije?
Svi ste
znali da morate umrijet!
Svoja djela
pred Allaha donijet.
Vaša patnja
još će se povećati,
Sad je kasno
rad' grijeha se kajati.“
O ovome
mudri Kur'an rekao je,
I razumne na
poslušnost poz'vo je.
Mudri Kur'an
razumne upućuje,
I Božije
staze im pokazuje.
Iz Kitaba o
Mizanu čuje se,
Zlo il'
dobro svakom mora mjerit se.
Svi
imamo po dvojicu meleka,
Nad nama je
Božija straža velika.
Danju noću
uvijek su sa nama,
Sve potanko
oni znaju o nama.
Allah svojim
svjedocima vjeruje,
Svaku tajnu
Božiji melek poznaje.
Kud god
kreneš svud te vide i prate,
Za Ahiret
opet pratnja čeka te.
Do Mizana
čovjeka će dopratit,
Njegov amel
s dunjalukom izmjerit.
Nikom Allah
neće zulum učinit,
Nit će Mizan
bilo koga prevarit.
Tuđe pravo
teško će se okupit,
Dobrih djela
na prodaju neće bit.
Iftire će
veliku cijenu imati,
Zbog iftira
mnogo će nas gorjeti.
Božija
pravda ahiretom svjetlit će,
Jer nepravda
samo ovdje nestat će.
Bogataši
kraj Mizana čekat će,
Zbog
bogatstva mnogi od njih plakat će.
Oni što su
grabežljivo živjeli,
I imetke što
su tuđe pojeli.
Ovdje će ih
bukagije čekati,
Zlatom će ih
meleki okovati.
Neka vide
što su sebi spremili,
To je kazna
što su bili oholi.
Bogatstvo im
ništa neće pomoći,
Nestalo je
suhog zlata i moći.
Ovaj svijet
Allah kaže kratak je,
A Ahiret
Kur'an kaže vječan je.
S ovog
svijeta svako mora putovat,
Za dunjaluk
svak' će Bogu dževab dat.
Dunjaluka
dobro treba čuvat se,
I polahko za
Ahiret spremat se.
Treba Bogu istigfar donosit,
I za grijehe
Allahu se kajati.
Da nas Allah
Džehennema zakloni,
Naše grijehe
da nam Allah pokloni.
Možda ćemo
Bogu dževab učinit,
I Allaha za
grijehe umolit.
Al je teško
čovjeku se odužit,
Teško se je
sa griješnikom nagodit.
Dobri ljudi
kraj Mizana sjedit će,
I Allaha
Milostivog slaviće.
Prijatelji
ovdje će se grliti,
Jer će
grijehe Allah im pokloniti.
Aršu Rahman
u hlad će ih primiti,
Meleki će
svoje goste služiti.
Ovdje će se
džennetlije odmorit,
I Allahu
zahvalu će učinit.
Kada ovo
dobri brate saslušaš,
Trebao bi,
sam sebe da upitaš.
Jesi li se
za Ahiret spremio,
Dal' si do
sad kao mumin živio.
O Mizanu
puno trebaš misliti,
Naša djela
ondje će se vagati.
Sve ćeš
morat jednog dana ostavit,
Ti se moraš
na Ahiret preselit.
Prije toga
nemoj ovo propustit,
Od Allaha
trebaš oprost zatražit!
Sve namaze
preostale naklanjaj,
Pa se onda u
Allaha pouzdaj!
Ako što god
nekom drugom duguješ,
Treži halal
da pod dugom ne umreš.
Svakog dana
čini dobro svakome,
Al' najviše
svom komšiji prvome.
Kada kreneš
s ovog svijeta putovat,
Komšija će
tad za tobom zaplakat.
Čuvaj namaz
nemoj da ti ostane,
Prvo će te
hisabiti po tome.
Nek' te
Kur'an kroz život upućuje,
Nek' ti
Kur'an pravi put pokazuje.
Budi učen
jer je mudrost u tome,
Nejbolje ćeš
tako pomoć drugome!
Ne otkrivaj
sramote kod drugoga,
Allah će te
nagraditi zbog toga.
Pravi mumin
nasihat će poslušat,
Od Allaha
oprosta će poiskat.
Niko ne zna
kad će dunja prestati,
Kad će Allah
preda se nas pozvati.
To je tajna
koju Allah poznaje,
Tu mes-elu
odgovorit teško je.
O Mizanu
puno trebaš misliti,
Jer ćeš
ovdje svoj dunjaluk vagati.
Blago onom
ko se ovde zasmije,
Ko gunahe
dobrim djelom pokrije.
Nek nas
Allah obraduje oprostom,
Naša djela
nagradi sa Džennetom!
(Mehmed
Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982. str. 33-46)
TREZVENJAK
Okusio nikad
alkohola nijesam,
gledao sam pijanca
kao da je bijesan.
Čudio se svakom ko
sam sebe ništi,
zar savjesti nema i
zar ga ne tišti.
Gledao sam ljude
strmoglavo lete,
taj nema obzira ni
na svoje dijete.
Napije se jadan da
se briga riješi,
teško svakom onom
ko se time “tješi“
Čudio se svakom
koji se opija,
u očima trezvenih
on je nistarija.
Opija se čovjek da
radostan bude.
al' taj otrov ljuti
uništava ljude.
Mučki ga ubija i
mozak razara,
i stotine zdravih u
kretene stvara.
Hoćeš li da vidiš
dal' je dobro piti,
stani kraj birtije
i sve ćeš vidjeti.
Iza svake čaše
nesreća se krije,
pijan kavgu traži,
želi da se bije.
Ni rođena brata
pijanac ne žali,
jer pijan čovjek ne
zna da se šali.
Pijanci se šakom u
grudi busaju,
hvale se junaštvom
sebi se rugaju.
Rasipaju novac ludo
se razmeću,
u crnoj nesreći,
jadni traže sreću.
Ko se time hvali on
sam sebe vara,
vrata cnoj bijedi
na kući otvara.
Radi toga jedna
porodica pati,
pijan otac često
sebi život skrati.
Stani pijanico! kud
si nasrnuo?
hodaš nad bezdanom,
da bi se gurnuo.
Sramota je tako
život završiti.
ostavi se čaše pa
ćeš setan biti.
Drugom svoje novce
u džepove mećeš,
zar ništa za djecu
ostaviti nećeš?
Vidiš li ti ko'lko
porodica pati,
pravo u smrt juriš
ne umiješ stati.
Pijanac se uv'jek
sa nesrećom grli,
on crnoj sudbini u
zagrljaj hrli.
Koliko li puta
zdrav u jutro pođe,
a bez glave kući u
sanduku dođe.
Gdje se peče kazan
tu se pjesma čuje,
odmah poslije toga
pođe da se psuje.
Poslije ove gozbe
đavo se raduje,
mnoga majka takvo
sijelo oplakuje.
Samo trijezan može
ovo sagledati,
nepomućen razum sve
može da shvati.
Sretnik je
trezvenjak jer pameti ima,
nit' pije nit' voli
sjedit s pijanima.
Iza svake čaše
nesreća se krije,
Trijezan se s
pijancem družiti ne smije.
Krv rođene djece
pijanac popije,
Svoju kuću ništi,
jadnu ženu bije.
Svaki dinar truda
naša kuća treba,
svakom domu traba i
sreća i hljeba.
Dobar otac svaki
porodicu pazi,
gostione mrzi u
njih ne zalazi.
Kad bi mnoga krčma
progovorit znala,
šta je pijanica u
propast poslala.
Koliko je djece
ostalo bez oca,
da bi krčmar lako
došao do novca.
Kol'ko mališana za
ocem tuguju,
idu za kovčegom oca
oplakuju.
Na čiju će dušu te
suze da padnu,
što ostavi otac
porodicu jadnu.
Drumovima našim,
tužno vijenci zbore,
svakog časa nesreća
i kola igore.
I na kraju tužno
porodica vrišti,
alkohol je krivac,
oca nam uništi.
Ja sam eto
trezvenjak i nikad ne pijem,
od pijanih nekad
moram da se krijem.
Luda i pijanac to
su dva jednaka,
zato mnoga hoda u
crnini majka.
Ko stihove ove bude
pročitao,
Ako čovjek bude
odgovor bi znao.
Da je ljudski život
šteta ogasiti,
zato primi savjet:
Nemoj nikad piti!
Ko razuma ima može
promisliti,
trezvenjak će dugi
vijek proživjeti.
Jer on zdravlje
čuva i na životo pazi,
djeci, domu svome,
trijezan dolazi.
(Mehmed Mahmutović,
Pregaoci, Zavidovići 1978. str. 28-31)
RANO RANILAC
Sa svitanjem zore,
kad ptice cvrkuću,
na noge ustani i
otvori kuću.
Sa čistom se vodom,
umij i osvježi,
na poso' se spremaj
kajiše priteži.
Jutrom budi horan,
budi puno vrijedan,
ko je dobro čestit,
neće biti bijedan.
Na dlanima ruku
sreća ti se piše,
uz pune hambare, vedrije
se diše.
Rad je djelo časti,
tako mudri vele,
to kažu i oni, što
bogati biti žele.
S rosom se kuje
sreća, poranit dobro treba,
jer ko god dobro
rani, neće željeti hljeba.
Ne daj, da te
lijenost u krevetu drži,
rađe nek te sunce,
cijelog dana prži.
U radu je sreća
svakog pojedinca,
radom se podiže,
ljudska zajednica.
Ko god puno spava
tanka mu je sreća,
zato budi lasta
ranog proljeća.
Ustaj druže rano,
rada se prihvati,
ko neće dobro da
radi, taj mora dobro da pati.
Nikad nemoj druže,
od drugih živjeti,
jer ćeš tako morati
drugih se stidjeti.
Hljeb sa svojih
dlanova, nikad gorak nije,
ko ustaje dobro
rano, taj će zakućit prije.
Lijenost je
dušmanin, što te uljuljkuje,
starost lošu
mladost uvijek oplakuje.
Znoj sa čela
skidaj, nikog se ne stidi,
ko je dobro čestit,
to se na domu vidi.
Na uranskom jutru
sreća se dijeli,
ko ustaje rano, taj
zdrav biti želi.
Svakom tijelu
treba, umjerena rada,
sviježa voda jutrom
u eliksir spada.
Ustaj svako jutro,
ustaj dobro rano!
pogledaj sitnog
mrava, na poslu već osvanuo!
I pčela na mirisnom
cvijetu, tiho zuji i radi,
korisnim radom
našim, život se bolji gradi.
Ko porani rano, taj
napretku teži,
od njeg' siromaštvo
i tankoća bježi.
Nemoj da te sunce
iz kreveta diže,
jer ko mnogo spava,
taj sve pada niže.
(Mehmed Mahmutović,
Pregaoci, Zavidovići 1978. str. 26-27)
OD DUNJALUKA DO AHIRETA
Smrt je gorka čaša,
ispit će je svako,
Ko se ne pripremi,
kajat će se jako.
Svaka druga čaša
može se odbiti,
Al' smrtna se ne da
ni s čim zamjeniti.
Dal' si ikad o tom'
brate razmišljao,
Jel' ti hladni
kabur ikad na um pao.
Tvrde daske jorgan,
zemlja dušek hladni,
Eto šta nas čeka,
prijatelju jadni!
Težak ispit
slijedi, zar ne imaš straha?
To je obećanje,
Velikog Allaha.
Zlo il' dobro
tvoje, u tebe će ići,
I dva pratioca u
kabur će stići.
Tvoj tefter života,
sav uz tebe ide.
Da ga suvaldđije
pretresu i vide.
I najveću tajnu oni
će otkriti,
Mnogo će te pitat,
teško će ti biti.
Prijatelji tvoji,
plaču i cvijele,
Mrijeti se mora
tako oni vele.
Teške suze liju,
al' te ostavljaju,
I strogom Munkiru,
tada te predaju.
Jedni te teslime, a
drugi te prime,
To je Bož'ji Zakon,
mili pobratime.
I kad se probudiš
vidjet ćeš očima,
Kako se je tebi
sresti sa melekima.
Nekog će pozdraviti
i blago mu reći:
“Živi prijatelju u
vječitoj sreći!
Nek te milost
Božija do dženneta prati,
Džennetske saraje
Allah će ti dati.“
Nekoga će mrko
imenom pozvati:
“Znaš li gdje si
došo žalosna ti mati?
Ti si čuo za nas da
ćemo ti doći,
Ko na ispit dođe,
žalosno će proći.“
Kako li će čovjek
ovaj ispit dati?
Da li se za grijeh
može opravdati?
Stroge suvaldžije
sve o nama znaju,
Dunjalučke knjige
za svakoga imaju.
Zlo il' dobro tvoje
tebe će čekati.
Zato dobro pazi šta
ćeš tamo slati.
Jezik strogo čuvaj,
možeš se posjeći,
Gori je od sablje,
to ti mogu reći.
Za nekog je kabur
užasna tamnica,
A za nekog bašta
kićenih ružica.
Sam je sebi praviš
i sebi pripremaš,
Tu se mora doći,
drugog puta nemaš.
Tamo kud se ide ne
ima povratka,
Niti ma sunca, a
niti izlaska.
Nema bijela dana,
nema mjesečine,
Tamo vlada zakon
kaburske tišine.
Neko će se divno u
san utopiti,
Džennetska će se
vrata njemu otvoriti.
Rajski perivoji
gdje rijeke žubore,
Hurije čekaju da
vjerike dvore.
Čuj rođeni brate,
pripremi se za to,
Ne skupljaj novac i
varljivo zato.
Odavde ćeš samo
ponijet ćefine.
Dal' misliš o tome,
da li te to brine?
Pa zašto je čovjek
takav u životu?
Mnogi sa sobom u
grob, vučemo sramotu.
Za tuđi imetak u
pako' se ide,
Pred Bogom će ljudi
morat da se stide.
Sve što okom vidiš,
Allah je stvorio,
Zemlju u emanet nam
ostavio.
Upute Božanske svi
smo dužni znati,
jer ćemo po njima
hisab polagati.
Pred djela će
svoja, svako morat stati,
Tvoji pratioci
spise će predati.
Dali ćeš se
stidjet, il' ponosan biti,
Neko će se radovat,
neko suze liti.
Džennetska su vrata
vazda otvorena,
Al' bez rajskog
ključa tu ulaska nema,
Spremi ih što prije
možeš umrijeti,
Trebaš ih sa sobom
u grob ponijeti.
Prije nego stigneš
pred kabur studeni.
Pobrini se za sebe
moj brate rođeni.
Nemoj da ti život
uzalud proleti,
Smrtna čaša hoda,
svak' će umrijeti.
(Mehmed Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići 1982. str.
61-64)
RAMAZANSKI POKAJNIK
O veliki Bože! ja
Ti ruke dižem,
pred kapiju oprosta
evo i ja stižem.
Molim te za milost
griješnik sam ljuti,
želio bih vrata
teobe dodirnuti.
Ruke su mi griješne
grijeh su radile,
oči se s haramom
često put sladile.
Otvrdlo mi srce pa
savjet ne čuje,
težak sam
griješnik, razum mi kazuje.
Iz kafane slušam
kad ezani uče,
na put bez izlaza
sotona me vuče.
Osjećam da tonem i
propadam ljuto,
za to molim oprost
da ne bi zaluto.
Nestalo mi vjere pa
ništa ne vidim,
i kad haram radim
ništa se ne stidim.
Dal' ovakav smijem
pred Allaha doći,
kroz kapiju smrti,
opet moram proći.
Kad je prvi čovjek
grijeh uradio,
po kazni je džennet
odmah napustio.
Poslije takvog
grijeha Bogu se kajao,
tražeći oprosta
dugo je stajao.
Tako i ja griješnik
eto sam saznao.
I mene je šejtan za
dugo varao.
Kako li ću
griješnik ja u kabur leći,
šta ću melekima ja
o sebi reći.
Griješio sam puno i
grijeh priznajem.
Savjest mi nalaže
da se sad pokajem.
Na koljena padam
obraćam se Bogu,
jer ovakav
griješnik pred Boga ne mogu.
Bajramski se doček
svugdje primjećuje,
ko je postit htjeo
sada se raduje.
Divna li dočeka
Svemogući Bože,
samo pravi mumin to
doživjet može.
Dok se jedni postom
i vjerom ponose,
neki svome dinu
sramote nanose.
Nit' postiti hoće
niti grijeh kriju,
nek nam kažu ko su,
ako kazat smiju.
To su kolebljivci
nego šta bi bili,
jer vjernici pravi
uvijek su postili.
Ramazanski dan z
anas su ispiti,
mumin iskren može
uvijek postiti.
Pokajnički molim,
postim svakog dana,
Nijesu mi teški
dani Ramazana.
Evo sad se vraćam u
okrilje vjere,
jer Ramazan časni
moje grijehe pere.
Bogu obećajem
uvijek ću postiti.
Želim časnim postom
grijehe otkupiti.
Allahu na sedždu
evo griješnik padam,
Svemogućeg molim
oprostu se nadam!
(Mehmed Mahmutović, Munzira, Zavidovići 1990. str. 65-67)
MOM
PRIJATELJU
Prijatelju,
da li ćeš me poslušat?
Ja
bih tebi kazo' jedan nasihat.
Kako
treba roditelja poštovat.
Dobročinstvo
kako treba uzvraćat.
Od
bešike u život se polazi,
Tu
je otac da na tebe pripazi.
On
te hrani da na noge ustaneš,
I da
čovjek jednog dana postaneš.
Od
davnina tako se je radilo,
I
na tom se ljudsko društvo gradilo.
O
djeci se neko mo'ro brinuti,
I
za život trebo' ih je spremiti.
A
zahvalna djeca su se starala,
Ocu,
majci, ovaj dug su vraćala.
Jer
kroz odgoj najlakše je poznati,
U
koga je dobar otac i mati.
Nek'
se za to svaka majka pobrine,
Iz
halala nek dječicu podigne.
Od
halala dobra djeca nastaju,
I
kroz život dobri ljudi postaju.
O
tom treba mnogo brige voditi,
Ko
ne vodi, mogao bi žaliti.
Djecu
treba sve na oku držati,
Pa
će tako lijep odgoj imati.
Blago
onom roditelje ko ima,
Ko
ne mora zaplakati za njima.
Divno
li je oca, majku imati,
I
uz krilo roditeljsko živjeti.
Roditelj
se zaboravit ne smije,
Čemu
plakat poslije smrti, kasnije.
Dok
su živi slabo ih se sjećamo,
A
kad umru, suze gorke lijemo.
Otac,
majka dok su živi sretan si,
Dok
ih imaš, još uvijek dijete si.
Roditeljski
blogoslov je najbolji,
On
pomaže u velikoj nevolji.
U
teškoći prijatelji nestaju,
Otac,
majka do života istraju.
Prijatelja
imaš, pa ga izgubiš,
I
iz svijeta ti ga opet namiriš.
Al'
kad majke ili oca nestane,
nikad
žalost u srcu da prestane.
Ko'
roditelj niko ne zna voljeti,
Il'
ko oni dobro ti poželjeti.
U brizi
su uvijek misle na djecu,
Roditeljska
ljubav gori u srcu.
Hrane
oči kada djecu gledaju,
I
od djece radosti pogledaju.
Kad
su djeca na postelji bolesna,
Tad
su srca roditeljska žalosna.
Ove
brige majka teško podnosi,
Bol
i tuga njeno srce raznosi.
Niko
ne zna kao majka zaplakat,
Ni
blagoslov kao otac ne zna dat.
I
kad spava majka voli i brine,
Brižna
liježe, brižna vazda ustane.
Kad
se djeca od radosti zasmiju,
Tada
srca roditeljska ogriju.
Mnoga
ljubav dođe, pa i nestane,
Al'
za djecom nikad ne prestane.
Takva
ljubav od rođenja nastaje,
I
do smrti nikada ne prestaje.
To
je veliki naš emanet od Boga,
Otac,
majka, vole od nas svakoga.
Ova
milost, to je njimet sviju nas,
Jer
bez toga nesto bi svijet vas.
Svak'
se može na tebe naljutiti,
I
u srdžbi svak' može zamrziti.
Al'
roditelj mrziti ne umije,
Otac,
majka, opraštaju najprije.
Tuđe
srce teško prašta uvrede,
Tuđa
usta zbore gorke besjede.
Srce
majke ne umije mrziti,
Jer
ko ona niko ne zna voljeti.
Kad
te ruže dobri otac i mati,
Iza
toga oni pođu plakati.
Majka
može da se brzo naljuti,
Al'
je lahko takva srdžba napusti.
Majka
često suzama opominje,
Uzdasima
njezin savjet počinje.
Uvijek
usta blagoslova puna su,
Uvijek
oči zaplakati spremne su.
Kud
god ide, sve o djeci govori,
Boga
moli, blagoslov im sve zbori.
U
majke je riječ topla mekana,
Ko
da biser toči s dragih usana.
Pogled
joj je kao zraka od sunca,
Uvijek
ljubav silazi joj sa srca.
Divna
ruka materina topla je,
Imat
majku za svakoga sreća je.
Majke
često i nafile klanjaju,
I
Allahu molitve upućuju.
Da
se Allah dobroj djeci smiluje,
I
od svake nesreće ih zaklone.
Dal'
se iko može tako radovat,
Ko'
roditelj kad te hoće pogledat.
Ko
zijaret roditelje učini,
I
hediju od srca im pokloni.
Allah
će ga milostivo pogledat,
I
od grijeha Allah će mu oprost dat.
Od
nesreće Allah će ga čuvati,
Roditeljska
dova će ga štititi.
Od
evlada on će hajra imati,
I Džennetom
Bog će ga nagraditi.
Ljudski
grijeh srdžbu Božiju zaziva,
A
od sviju, ponajviše ova dva.
Neposlušnost
ocu, majci prvi je,
A
zulumčar težak biti drugi je.
Dragi
Allah poručuje svakome,
Ovi
grijesi bit će teški onome.
Ko
odgurne roditelja od sebe,
Taj
je mržnju uz'o Božiju na sebe.
Ko
ne htjedne roditelje slušati,
Poniženjem
Allah će ga kazniti.
Sve
do smrti neće mira imati,
Zle
udarce sudbine će primati.
Svugdje
će ga musibeti pratiti,
Otac
će ga proklinjati i mati.
U
životu s teškoćom će živjeti,
Smrtni
sahat teško li će podnijeti.
Od
mezara teške muke nastaju,
I
do Sudnjeg dana ne prestaju.
Na
mahšeru kazna će se povećat,
Džehennemska
patnja će ga dočekat.
Svaki
grijeh Allah može poklonit,
A
i kaznu Allah može odgodit.
Osim
onog na kog suza poleti,
Tog
će Allah i meleki prokleti.
Ovaj
grijeh Bog će bejan učinit,
Radi
drugih da se mogu poučit.
Da
očima svako svojim pogleda,
Težak
život neposlušnog evlada.
Svak
je dužan da na sebe pripazi,
Dani
idu, smrt svakome dolazi.
Tjeskoban
je smrtni sahat svakome,
Šta
će biti na ispitu prvome?
Srmt
je čaša puna gorkog čemera,
Svak
je pije nakon Bož'jeg emera.
Ko
u pravdi bude život proveo,
I
od grijeha ko se bude čuvao.
Lahkom
smrću Bog će ga nagraditi,
I
džennetska vrata mu otvoriti.
Na
vratima meleki ga čekaju,
I
hurije da mu počast odaju.
Tako
Allah pravedne nagrađuje,
I
svak' treba, da pravedne poštuje.
Od
nepravde ko god bude živio,
On
je sebe u Džehennem spremio.
Zulumćari
takvi ljudi zovu se,
Bezdušnici
tvrda srca znaju se.
Allah dragi
zulumćaru prijeti,
Teško njemu,
Allah će ga kazniti.
Od nepravde
zulum prvo počinje,
Svaka suza
zulumćara proklinje.
Ovaj spjev
je opomena svakome,
Nek se svako
svome halu okrene.
Da pogelada
šta je prošlo do sada,
I na sebe,
nek pripazi od sada.
Oca majku
nek' od sada pripazi,
I na riječ s
njima nek' ne izlazi.
Tiho, blago,
nek' sa njima govori,
I pred
njima, što ne valja ne zbori.
Da uvijek
bude ima na očima,
Zlo il'
dobro, nek dijeli sa njima.
Nek' se čuva
roditeljskog uzdaha,
Nek' se boji
kazne moćnog Allaha.
Na Mizanu
gdje se djela vagaju,
Neposlušna
djeca će da strahuju.
Teškom
kaznom Allah će ih kazniti,
Oca, majku,
ne htjedoše slušati.
Po svijetu
mi očima gledamo,
Mnoga djeca
ne valjaju, svi znamo.
Rodizelje
ko' da nisu imali,
Ko' bez
majke da su ovde postali.
Majka ga je
rodila, odhranila,
I za život
majka ga je spremila.
Podižući
mnoge suze prolila,
U bolesti
oči nije sušila.
Mnogi starci
i starice govore,
Da im vrata
tuđa djeca otvore.
Dok njihovi
po svijeti lutaju,
Oca, majku,
kao i da nemaju.
Ko god ne
zna roditelja štovati,
Čast i obraz
nikada neće imati.
Srca su im
bez milosti kamena,
Sudbina ih
čeka teška čemerna.
Zar ne znaju
šta ih čeka, saznat će,
Djecu svoju
u životu željet će.
Okusit će
gorku čašu šerbeta,
I
prokletstvo cijelog svijeta.
Prijatelju,
ja te zovem iz srca,
Slušaj dobro
svoju majku i oca.
Ako žive
roditelje ti imaš,
Pred Džehennemom
bolan stojiš neka znaš.
Na hizmetu
ocu, majci, budi ti,
Allah će te
u životu čuvati.
Kud god
ideš, vazda im se navraćaj,
Niko tebi
nije preči bolan znaj.
Bez poklona
oni tebe primaju,
I od srca
vazda ti se raduju.
Kad se ocu
il' materi pomoliš,
I u kući,
riječ neku prozboriš.
Vedra lica
vesele se dolsaku,
Ko siroče
sunčevom izlasku.
Zar ne vidiš
divne oči vesele,
Vidiš,
bolan, što su te poželjele..?
Vidiš
osmijeh, vidiš radost u njima,
Gijehota je
željeti se sa njima.
One ruke
koje su te hranile,
One oči koje
su te gledale.
Smiješ li ih
zaboraviti ikada?
To bi bila,
brate, ljuta nepravda.
Ako srce od
kamena ti imaš,
Proplako'
bi, šta te čeka ako znaš.
Od hedija
što se rukom dijele,
Najjača je
roditeljaska, to vele.
Nikom više
ti brate ne pripadaš,
Kol'ko majci
to sigurno bolan znaš.
Ti si dio od
matere rođene,
Drž' se
krila i matere voljene.
Kao majka ko
te može voljeti,
Kao ona, ko
te može željeti.
Svako znade
toplu suzu sakriti,
Majka ne zna
jer umije voljeti.
Roditelji
srcem vole i žele,
Jer njihove
ruke su te njihale.
Prijatelju a
i brate rođeni,
Mi smo ljudi
od Allaha stvoreni.
Postajemo ,
rađamo se, to se zna,
Umiremo,
selimo s dunjaluka.
Od savjeta
živjelo se do sada,
To pravilo
važit će i od sada.
S, nasihatom
srca su se mekšala,
Mudra srca
nasihat su slušala.
Bož'ja riječ
čovjeku je poslana,
Mudri Kur'an
uvijek ide pred nama.
Uzmi mudrost
iu Kur'ana i gledaj,
Prouči ga po
o svemu nešto znaj.
Sve što
rukom uradiš i učiniš,
Zlo il'
dobro ti u srcu pomisliš.
Za Allaha
ništa tajna to nije,
To ćeš
vidjet prije ili kasnije.
Vel'ka sreća
svakome je u tome,
Da u srcu
misli dobro svakome.
Al' najprije
roditelje pripazi,
I na riječ,
ti, s njima ne izlazi.
Poslušaj me
pa se nećeš pokajat,
Roditelju
vazda čini ti hajrat.
Taj će sevab
dragi Allah mjeriti,
I Džennetom
Bog će te nagraditi.
Djecu svoju
ti lijepo odgoji,
Jer za djecu
težak dževap predstoji.
Svoga oca, a
i majku ti poštuj,
I poslušnost
ti im svoju iskazuj.
Budi radost
svome ocu i materi,
Da ti tijelo
u vatri ne sagori.
Ako imaš ti
svlade pogledaj!
Tako tebe
tvoji vole bolan znaj.
Ne podiži
svoga glasa pred njima,
I u tome
budi primjer drugima.
Ako želiš
dobru djecu imati,
Trebaš dobro
roditelje stimati.
Pokaži nam
dal' si dobro odgojen,
Il' sotoni
na nemilost ostavljen.
Ocu, majci
išti dobro od Boga,
I u tome
bodri svakog drugoga.
Moli Boga za
gunahe nihove,
Da im tijela
u vatri ne sagore.
Ove dove
Allah će ti uslišat,
Mjesto će im
u Džennetu Allah dat.
Dobra djeco,
što ste do sada,
Nek vam ovo'
savjet bude od sada.
Oca majku Vi
od sada slušajte,
Pa se za to
svakom dobru nadajte.
Ne pokazuj
svoju srdžbu pred njima,
Budi dobar i
poslušan ti njima.
Kad ulaze
stojeći ih dočekaj,
Iz srca im
poštovanje ti podaj.
Kad od kuće
ti majčinske polaziš,
Treba majci
ti ruke da poljubiš.
Gledaj pismo
od matere voljene,
Bistre suze
po njemu su padale.
Svaka majka
kad se djece prisjeti,
Tople suze
ona pođe ljevati.
Dobre majke
odgojite dječicu,
Nek istinu
uvijek nose u srcu.
Dobro dijete
meterina dika je,
Loše dijete
materina tuga je.
Po odgoju
svako može poznati,
U koga je
kakav otac i mati.
Koje dijete
iz harama nastane,
Teško čovjek
od njega da postane.
Na to otac
mora dobro paziti,
Od harama
mora kuću čuvati.
Milo dijete
kada ovao pročitaš,
Stani malo
da ti sebe upitaš.
Dal' za tebe
ima koja poruka,
Jel' za tebe
ova knjiga pouka.
Digni ruke
pa Allaha zamoli,
Tvoju dovu
Allah dragi najvoli.
Dobro dijete
rosi oči suzama,
I Allaha
uvijek moli dovama.
Da mu ocu, a
i majci oprosti,
U životu da
ih prate radosti.
Da hizmetom
kod njih Džennet zaradi,
Da i njemu
dobri budu evladi.
Dragi Bože!
Velikog ti rahmeta,
I zineta
sviju osam dženeta.
Naše majke i
očeve voljene,
Ti zakolni
teške kazne paklene.
Oprosti nam
svima grijehe Ja Rahim,
Uputi nas
tvojoj stazi Ja Kerim.
Prijatelji
ja Vas molim iz srca,
Sjetite se
moje majke i oca.
Na ahiret
oni si preselili,
Dušu svoju
Allahu su predali.
Od srca im
hediju poklonite,
I Fatihu za
dušu proučite.
(Mehmed
Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982. str. 11-26)
HIDŽRA
O ti
poslaniče, Bog ti poručuje,
Skloni se iz
Meke, Allah naređuje.
Trpio si
zulum i teške uvrede,
Izvedi
vjernike iz ove bijede.
Skloni se u
Jesrib, gdje je Isalm tvrđi,
A ostavi
Meku, bijedi i hrđi.
Allah će te
vratit kao pobjednika,
Tada će te
priznat kao poslanika.
Bijes od
mušrika ne poznaje mjeru,
Mrze te i
Islam svetu Božiju vjeru.
Ti se hrabro
strpi, sve to Allah vidi,
Mnogi će se
mušrik gorko da zastidi.
Pozovi
ashabe nek i oni odu,
Opet ćete
imat i kruha i vodu.
Allah će se
za vas sviju pobrinuti,
Neće se od
gladi tamo umrijeti.
Sačuvajte
vjeru u jednog Boga,
Ne postoji
ništ avažnije od toga.
Strpljive će
Allah dobro nagraditi,
U Kur'anu
piše šta trebaš raditi.
Mušrici ti
kuju veliku zavjeru,
A Bog ti
otkriva njihovu namjeru.
Ne brini za
društvo, ne brini za sebe.
Božiji
poslaniče, Allah je uz tebe.
Kad se
spusti suton, kad nestane dana,
Pod okriljem
noći bježi od pogana.
Bijesni će
biti pa te progoniti,
Allah će im
dati dušu i srce slomiti.
Bogu se
pomoli za se i za svoje,
Što na
Božijoj straži ko' lavovi stoje.
Pomozi nam
Bože, da se preselimo,
I zavičaj
novi svi da zavolimo.
Mus'ab,bin
Umejir u Jesribu sada,
Ko Resulov
vezir on Jesribom vlada.
Tu je Islam
svoje raširio grane,
Tu se može
malo, malo da predahne.
Zasijao
Jesrib sa svjetlom od Boga,
Prigrlio
vjeru u Boga jednoga.
Tvrđava
Islama Jesrib će da bude,
A mušrici
bijesni pa ga štrašno kude.
“Zar mi s
čobanima skupa da živimo?
Mi smo od
njih bolji pa ih ne volimo.“
To zbore
mušrici bjednici kleti,
Ko' da neće
jadni nikad umrijeti.
Allah
poručuje poslaniku svome:
“Idi putem
svojim, ne brini o tome.
Mušrike će
Allah gadno zabaviti,
Njihovi
grijesi njih će uništiti!“
Iz Meke je
noću naš poslanik pošo',
u islamski
Jesrib on je tada došo',
zaori se
pjesma, uče se tekbiri,
tad veselje
nasta brat se s bratom miri.
Od roga dana
Jesrib Medinom se zvao,
Iz njega je
Islam rastao i svao?,
Tad se sve
pokrenu, zasja sunce sreće,
Zamirisa
Islam ko' cvijet u proljeće.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975, str. 39-40)
O NAŠIM
DŽAMIJAMA!
Bož'ja kućo
na Božijoj straži,
Ako čuješ i
pričaš de nam svima kaži:
Zašto si
prazna i nijemo šutiš,
pa ti nisi
griješna i nemoj da trpiš?
Vjernici
tvoji kraj tebe prolaze,
Gledaju i
vide ali malo paze,
Da i za njih
mjesta uvijek dosta ima,
Al' strasti
ih vode pravo šejtanima.
Pa kome se
uče lijepi ezani?
Govorite
ljudi što ste Muslimani!
Što džamije
tužne poluprazne šute?
Allah i
meleki užasno se ljute.
Džamije
dižemo radi ljubavi Boga,
Radi sebe,
brate, i rad' roda svoga.
A one nam
tužne polupazne šute,
Allah i
meleki užasno se ljute.
Zar strasti
i pohlepa vrijede toliko?
Zar od toga
preči nam nije niko?
Zar nas ezan
sviju ne poziva Bogu?
Zar nas
griješne stvari odvratiti mogu?
Zar molitva
Bogu nema svoje draži?
Prst na čelo
stavi, de nam, brate kaži!
Što si se
zanio u prolazne stvari?
Sotone se
čuvaj, dušmanin je stari.
Ti ujutro slušaš kada ezan uči.
Tjeskoba u
duši i strašno te muči,
Muezin te
zove, u džamiju dođi,
Sotona ti
šapće, samo kraj nje prođi!
Stani malo
brate, okreni se sebi!
Ovo kažem
svima i sebi i tebi.
Zar džamije
naše da sirote budu,
Zar ona da
sliči na sirotu hudu.
Muhammed
poslanik ovako nam reče,
Porukom,
hadisom, vako nam doreče:
“Džamija se
ne smije garibom prozvati
U nju treba
ići i namaz klanjati.“
Zar prolazni
život može uzrok biti,
Da Musliman
džamiju neće pohoditi?
Zar nas ezan
braćo u džamije zove,
I zar smije
neko da se ne od'zove.
To čine
slilnici i griješnici ljuti,
Kome šušanj
novca i dukati žuti,
Kolaju po
srcu kao mravi ljuti,
Kad neko
griješi neka se ne ljuti.
Što mu neko
bratski sad pomoći želi,
Svi se ako
bogda u Džennetu sreli,
U džamiju
dođi, dragi brate mili,
Ne bi smo li
sretni i ja i ti bili.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975, str. 41-42)
ZNAŠ LI
BRATE MILI?
Znaš li
brate mili, šta je dužnost tvoja?
Pa čovjek si
brate i ljudskog si soja.
Stvoren si
da živiš i da dobro činiš.
Šta je
dužnost tvoja, treba da promisliš?
A da li to
činiš upitaj sam sebe,
Misliš
usamljen si, malekj je kraj tebe.
Ma kud god
mak'o uvijek stražu imaš,
Dobro ovo
slušaj, ako savjet primaš.
Mlad si
možda sada, puno snage imaš.
Možda ti ne
voliš savjete da primaš.
Gorko ćeš se
kajat što si takav bio,
U životu
grijehe, mnoge si činio.
Znaš da
jednog dana, na tabut ćeš leći,
Od smrti se
ne može nikud pobjeći.
Ma ko da si
brate, valja ti mrijeti,
Jer nikome
ne daju zauvjek živjeti.
Kad dođeš u
kabur, tu nikoga nema.
Znaš li šta
se tada, svakom od nas sprema.
Valja tebi
ispit malekjima reći,
Iz kabura
brate, ne mož' se uteći.
Pitaće te
brate, za svaki čas života.
Sve ćeš
morat kazat, biće te sramota.
Zla si ti
činio, savjet nisi prim'o,
Pa kako si
za to hrabrosti im'o?
Čuvao se
nisi od teških harama,
Stidio se
često Božijeg selama,
Sve što je
volja, radio si tako.
Zato dobro
pamti, nećeš proći lako.
Stidit ćeš
se mnogo. Šta si sve činio.
A ti dobro zandeš
šta sve nisi smio.
Ja kako ćeš
tada Bogu džavap dati?
Od tebe će
bježat' i rođena mati.
Kad ezan
zauči, ti ne mariš za to.
Već
sakupljaš novac i sabireš zlato.
Znaš kakva
je kazna ostat od namaza,
Mumin ne
smije ostavit' ni jednoga farza.
Kad čuješ
nasihat, ti bježiš od njega.
Što ne uzmeš
savjet od učenijega.
Zanese te
život, a znaš da će proći,
Znaš da će
nam svakom, smrtni časak doći.
Svejedno ti
je bilo, kakav ćeš ti biti,
K'o da
smrtnu čašu ti nešeć ispiti.
Kad legneš u
kabur, kasno ti je tada.
Tek ćeš tada
vidjet šta je Božija pravda.
Povrati se
jadan i ne čini grijeha.
Bježi od
pijanke, i pijanih sijela.
Iskoristi
vrijeme da dobro uradiš,
Ne znaš kad
ćeš umrijeti, nemoj da se šališ.
Čini svakom
dobro, pa se dobru nadaj.
Nikoga ne vrijeđaj,
niti ga napadaj.
Čuvaj dušu
svoju od grijeha, brate,
Pa ćeš
vidjet tada, dobro bit će za te.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str. 99-100)
BOGATIMA ZA
SAVJET
O vi
obdareni imetkom od Boga.
Zar ne znate
izvuć pouku iz toga.
Novac i
imetak i bude i prođe,
smrt se
svuda prošeta pa i vama dođe.
Bogatstvo je
dobro u darežljivoga.
Ali, ne daj
Bože, u ruci škrtoga.
To je čista
propast i više od toga,
jer bogati
često zaborave Boga.
Kad Allah ti
dadne da bogat postaneš,
Uvijek nastoj,
vazda takav da ostaneš.
Umjereno
troši umjereno djeli!
Ne traži ti
Allah tvoj imetak cijeli.
Čuvaj se
škrtosti kao Džehennema
Gorega ti od
tog zla, čovječe, nema.
Tvrdica će
teško stići do Dženneta,
U škrtosti
nema brate selameta.
Hazreti
Muhammed darežljiv je bio,
Al' se nije
opet nikad napatio.
Uvijek je
zborio: “Blago darežljivcu,
Darežljivu
čovjeku vidi se na licu“.
Allah je
darežljiv, darežljive voli,
Čuvaj se
škrtosti i Bogu se moli!
Udijeli mi,
Bože, iz obilja Svoga,
Da bi i ja
mogo' da pomognem koga.
Od prvog
čovjeka do današnjeg dana.
Škrtost je
čovjeku po najveća mana!
Bježi od
škrtosti, moj premili brate,
Rad' svoje
škrtosti mnogi će da pate.
Jer ko god
je škrtac on slabo vjeruje,
Ko mnogo
rasipa, i on pretjeruje.
Ko žrtvuje
Bogu, allah će mu vratit,
Na obadva
svijeta Bog će njemu platit.
Žrtvovati
Bogu, izgubit' se neće.
Ko je škrte
ruke, taj ne ima sreće.
Ti proberi
sebi kakav ćš ti biti,
Dobro se
pripazi šta ćeš uraditi.
Majka crna
zemlja mnoge je pokrila.
Darežljive
nije i sve kad bi htila.
Ko god je
darežljiv propasti mu neće.
Darežljivi
ljudi džennetsko su cvijeće.
I meleki
hvale darežljive ruke,
Bože!
Sačuvaj ih svakojake muke.
Darežljivi
ljudi, to su ponos svijeta,
Podari im,
Bože, sve osam Dženneta.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str. 47-48)
MOJ OTAC
Oče, dobri
oče, živ i zdrav mi bio.
Ti si posve
malo na sebe mislio.
Cijeli život
radiš, kad ćeš odmorit?
Nećeš valjda
uv'jek svoju djecu dvorit.
Svakog jutra
otac, kad na poso' pođe,
u sobu kod
djece, na prstima dođe.
Izljubi ih
toplo, dugo kod njih stoji.
“Spavajte mi
mirno sokolići moji“.
Dok stoji za
strojem, misli su mu s nama.
Kad nam piše
pisma. “Ja sam djeco s vama“.
Ma kada da
moram ja u svijet poći,
opet će vam
otac jednog dana doći“.
Plemeniti
otac svako dijete voli.
I za svakim
od njih duša ga zaboli.
Mnogi otac
krene u svijet daleko,
samo da bi
djeci koru kruha steko.
Ogromne
daljine što nas rastavljaju,
ne znači da
nismo mi u zagrljaju.
Tako otac
piše pisma iz daljine,
bez njega su
dani dugi ko' godine.
U kabinu uđe
i za volan sjeda.
U prozor od
kuće on veselo gleda.
ručicama
slatkim mi ga pozdravljamo,
“čuvaj se na
putu, mi te svi čekamo“.
Poklonima
divnim sve nas obraduje,
kad nasmijan
dođe, svak mu se raduje.
Al' ne može
uv'jek on nasmijan biti,
osmijeh
dobrog oca, treba zaslužiti.
Kad ga nma
dugo mi smo zabrinuti,
tad svako u
kući po malo zašuti.
Ah! kako je
teško oca ne imati,
koliko svako
dijete bez svog oca pati.
Kad te otac
dobri malo pomiluje,
srce jako
bije ko' da čekić kuje.
Iz njegove
ruke svako poklon čeka,
još kad otac
dođe negdje iz daleka.
Za ocjene
pita i svjedodžbe čita,
nije
zadovoljan s onim ko se skita.
“čitati,
učit treba, tako otac veli“
Dobar uspjeh
djece mnogo ga veseli.
Otac mnogo
truda u djecu uzida,
to priznaju
oni što imaju stida.
Samo dobra
djeca to mogu vidjeti,
dobra djeca
uv'jek oca će voljeti.
Oče! Dobri
oče, nemoj se srditi,
žrtvovo si
puno, poštovan ćeš biti.
Ljubav
roditeljska kol'jevka je sreće,
dobro dijete
oca zaboravit neće.
Kol'ko naših
dobih roditelja ima,
dadoše
bogatsvo svojim sinovima.
Al' kad
starost dođe niko ih ne gleda,
nek sudbinu
oca takav sin pogleda.
I od njeg'
će djeca glavu okretati,
roditeljska
kletva njega će čekati.
Ko kroz
život želi sreću okusiti,
on će ocu,
majci, uvijek dobar biti.
(Mehmed Mahmutović, Pregaoci,
Zavidovići, 1978. str. 17-18)
JA SVE LJUDE
VOLIM
Ja sve ljude
volim, to su braća moja.
Svi su braća
moja, bilo kojeg soja.
Dal' su
siromašni il' bogati bili.
Svi su meni
dragi, svi su meni mili.
Sve živo i mrtvo,
stvorio je Allah.
Sve je bilo
magla, pa poslije prah.
Svima nam je
jedna dobra majka mila.
Majka nas je
zemlja, sviju odhranila.
Druga nam je
majka, hazreti Hava!
Svi smo
djeca njena i imamo prava.
Svi je ljudi
zovu, plemenitom majkom,
Ona će se odazvat,
svom djetetu svakom.
Otac nam je
jedan, mi smo svjesni toga,
Ademovi
sinovi voljom dragog Boga.
Eto to nas
čini braćom i sestrama,
Jedan nam je
otac, jedna nam je mama.
Pa čemu te
svađe i ratovi mnogi,
Zemlja se
pustoši, ostaju ubogi.
Mnogo je se zemlje
sa krvlju zalilo,
Da zrelije
mislimo, toga nebi bilo.
Kur'an nas
poziva i svakome kaže,
Da Božanski
propis iza svakoga važe.
Svi smo
braća sestre morali bi znati.
Jedan nam je
otac, jedna nam je mati.
Pa vjera te
uči da svakoga voliš,
Osim Bogu nemoj,
nikom da se moliš.
Voli brata,
sestru ma ko da su oni,
Ne zavađaj
ljude, tog se uv'jek kloni.
Od jednog
tijela svi smo brate, mili,
Gomila smo
zemlje mi nekada bili.
Iz zemlje
rastemo i njoj se vraćamo,
Rodit se i
umrijeti, svi mora da znamo.
Od tijela
jednog svi smo brate mili.
Mnogi smo se
rodili, da bi sretni bili.
Ako želiš
Džennet na obadva svijeta,
Pod nogama
majke, takva bašča cvjeta.
Nikog od nas
neće vječno ostaviti.
Iz zemlje
smo došli, zemlja ćemo biti.
Pa život je
ovaj ko' munja trenutan,
Misli malo
čovječe i budi razuman.
Opravdaj
svoj život što na zemlji živiš,
Svaki čas od
njega moraš da koristiš.
Čini svakom
dobro, ma što god on bio,
Samo tako
čovjek živjeti bi smio.
Satana je
prvi, mržnju izmislio.
Našeg je
paroca odmah zamrzio.
Od njega
treba bježat, što je ljudskog roda,
On trguje
mržnjom, želi da je proda.
U sreći i
miru, ljudska sloga cvjeta.
Sve što
bratsvu vodi neka ti ne smeta.
Voli svakog
ko', rođena brata,
Takav dan
života vrijedi suha zlata.
Nek te ljudi
pamte ko' dobra čovjeka.
Ne živi se
samo od jednog vijeka.
Nek' o tebi,
brate, najljepše se zbori.
O tebi će
tvoje djelo da govori.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str.109-110)
EZAN TE ZOVE
Stani, stani
malo, eno ezan uči;
Kažeš da si
mumin, a slabo te muči,
što klanajt
ne ideš. Muezin te viče,
kako se ne
bojiš hej ti griješniče!
Pričaš da si
mumin, za ezan ne mariš,
pa zašto se
onda pred drugima praviš.
Ti nikada ne
možeš na namaz otići,
tako nećeš
nikada u Džennet unići.
Pričaš da si
mumin, a ezan te zove,
Svakog dana
izmišljaš ti razloge nove.
Svukud
prispjet možeš i svukuda prođeš,
Džamija te
zove da i u nju dođeš.
Hajja
ales-salah to muezin viče,
požuri na
namaz hej ti prolazniče!
Prolazan je
svijet pa i sve na njemu,
iz
prošlosti, brate, uči se na svemu.
Koliko je
Husa i Hasana bilo,
isto ko i
tebi i njima se hitilo,
da
sakupljaju novac, da bogati budu,
ništa to ne
vrijedi na strašnome sudu.
Hajja
alel-felah to muezin viče,
dođi i spasi
se, ti slabi vjerniče.
za sve drugo
lahko ti vemena nađeš,
propuštaš li
namaz dublje u grijeh zađeš.
Za šetnju,
kafanu ti vremena imaš,
Kockaš i
vrijeđaš, grijeh nase primaš.
Ne bojiš se
Boga, ne čuješ ezana,
Ko to čini,
brate, osta bez imana.
Pejgamber je
džemat sobom naredio,
u emanet
strogi to nam ostavio.
Kad čujete
ezan, nek svak' tamo kreće,
ko ne
htjedne, šefa'at nikad dobit neće.
Samo će
drznici kod kuće ostati,
svak' mora
pred Allaha stati,
Na poziv
ezana ko se ozavt neće,
propao je
zauvijek, ostao je bez sreće.
Džamije su
kuće Allahu najdraže,
na sedždi je
sreće to ti Hadis kaže.
Ti namazom
svojim drugima se kaži,
Molitva sa
sedžde ponajviše važi.
Slušaj ovaj
savjet, dobri brate, mio,
Nemoj da bi
više namaz propustio.
Kad začuješ
ezan, odmah kreni tamo,
Muezin te
zove hodi, brate, 'vamo.
Ovaj svijet,
brate, i bit će i proći,
svakom će
nam, brate, smrtna čaša doći.
U džamiji
svojoj traži sebi spasa,
džamija je
brate naša prava kasa!
Treba da se
bojiš Svemogućeg Boga,
boj se i
čuvaj se od grijeha toga.
Kad muezin
viče da te Bogu zove,
ne zapadaj,
brate, u grijehe nove.
Abdest uzmi,
kreni u džamiju svoju,
Idi kuda
hoćeš, pa bilo koju.
Samo nemoj
brate kod kuće ostati,
Teško je za
namaz Bogu dževap dati.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str.16-17)
NAŠOJ DRAGOJ
KABI
O Božija
kućo na sredini svijeta,
Sveta vjera
Islam iz tebe procvjeta.
Tebi hrle
ljudi sa svih osam strana,
Ti si sveta
kuća braće Muslimana.
Ot' kako
Muhammed na te bajrak stavi,
Ime Allahovo
tu se uvijek slavi.
Dolaze ti
ljudi sa svih strana svijeta,
Sreća i
molitva vaza ovdje cvijeta.
Dolaze
vjernici da zijeret čine,
Da ostave
grijehe, izađu iz tmine,
Da zamole
Boga, podignu mu ruke,
Tu sreća
nastaje, a odlaze muke.
Govore
Lebbejke, Kabu obilaze,
Bježe iz
grijeha na Božije staze.
Evo me,
dolazim, Svemogući Bože,
Tvoja milost
grijehe oprostiti može.
Dok skrušeno
stojiš pored Kabe robe,
Očisti srce
od svake gnuzobe,
Moli dragog
Boga da ti tevbu primi.
Smiluj nam
se, Bože, veliki, jedini!
Obrati se
Bogu i moli ga puno,
Ne bi li te
vjetar od milosti puhnuo!
Ostavi
grijehe, odmah ih napusti,
I tu pored Kabe
molitvu izusti.
Okupaj me,
Bože, od teških đunaha.
Ja sam teški
griješnik od zemlje i praha.
Došo', sam
Ti ovdje da milost potražim,
Da ko'
čovjek živim, oprosta zatražim.
Sveta kućo
Kabo sred lijepe Meke,
Sve u Tebi
zbori, Lebbejke, Lebbejke.
Ti otvori
srce svim gostima svijeta,
Iz tebe nam
Islam ko ruža procvjeta.
Iz Meke je
Islam ko ruža procvao,
Iz tebe
Muhammed na Miradž išao.
U Tebi
keramet Ibrahimov živi,
Sveta kućo
Kabo, svako ti se divi.
Allah Te
uzdiže da Ti ljudi hrle.
Svi se ovdje
ljudi kao braća grle.
Ovdje se ne
znaju ni rase ni klase.
Kao vodom
vatra tu se grijesi gase.
A sada te
Bože, svi skupa molimo,
Pomozi nam,
Bože, da se svi volimo.
Nek nam
iznad svega Islam vjera bude,
Nek istini
Bož'joj naša srca žude.
Lijepim
životom sviju nas nagradi,
Neka svako
od nas samo dobro radi.
Nek' nam
nurli bude naše vedro čelo,
Da pored
Tebe dođemo kao ljudi smjelo.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975. str.34-25)
O ISLAMSKA
VJERO!
O islamska
vjero o istino sveta,
prostireš se
slavno s kraja na kraj svijeta.
Čista mi ko
sunce svaki dan što sija,
od svega si
meni, vjero, najmilija.
O d prvog
čovjeka, Hazreti Adema,
milije nam
ništa od Islama nema.
Kad dođeš
pred Boga, ništa tad ne vrijedi,
osim čiste
vjere što je čovjek slijedi.
Nemo'š biti vjernik ako samo kažeš,
da s
propisom vjere ti se uvijek slažeš.
Vjernik biti
znači dužnost vršiti,
ne radiš li
tako nećeš vjernik biti.
Ti si u
zabludi ako misliš tako,
da je mumin-vjernik
nama biti lako.
Čisto srce
imati i slijediti vjeru,
sve se,
brate, piše nemo'š falit zerru.
Čista moja
vjero u Jednog Boga,
Jednog
jedinog-Allaha dragoga!
Volim te od
svega što na svijetu vidim,
ponosim se s
tobom, nikada se ne stidim.
O islamska
vjero, časno ti je ime,
pripadam ti
i ja, ponosim se time.
Srce mi
zastrepi kad pomislim na te!
Divna moja
vjero, sve bih dao za te.
Sveta vjero
moja, ja sam dio tebe,
međ'
vjernike tvoje ja brojim i sebe.
Ja klanjam i
postim, žrtvujem se za te,
zato zborim “Bože!
Oslanjam se na Te“.
Kad začujem
ezan, slušam muezzina,
tad u srcu
mome nastane milina.
Abdest
uzmem, žurim, u džamiju idem:
oni što te
neće treba da se stide.
Želim mumin
biti ja se vjerom dičim,
jer ću samo
tako pred Allaha stići,
Meni nije
teško sve za Islam dati,
jer je mene
tako odgojila mati.
O Vjerniče,
brate, kažeš vjernik da si.
Ne zbori o
tome i ne pričaj masi.
Da bi mumin
bio dosta truda treba,
čuvaj se
Iblisa, on te uvijek vreba.
Poznaješ li
Islam, dobri brate mio,
onda nemoj
griješit, jer to ne bi smio.
Kad dužnosti
vjerske pođeš vršit, brate,
tek tada bi
moglo dobro biti za te.
Ostavi se
grijeha i pobožan budi,
za grijehe
će Allah ljudima da sudi.
Nemoj
vjernik biti samo po imenu,
Allah traži
samo da se klanjaš, Njemu.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići 1975, str. 7-8)
HEJ ČOVJEČE
Hej čovječe,
hej smrtniče,
ti si zemni
prah,
Pa zar tebe
dragog Boga,
Svemogućeg
nije strah.
Hej čovječe,
hej putniče,
musafir si
ti,
na svijetu
si u prolazu,
razumiješ li
ti?
Na kratko si
doš'o ovdje,
valja ti ići,
sa čime ćeš
na mahšeru
pred Boga
izići?
Trčiš radiš,
uvijek žuriš,
poslanik si ti,
onda dobro znaj i pamti,
sve po redu radi ti.
Prvo klanjaj, Boga moli,
za grijehe ti,
pa tek onda svog imetka,
prisjeti se ti.
Kad te ezan sebi zovne,
odmah pusti sve,
po Božijoj zapovjedi,
uradi što prije.
Nemoj da te uvijek zovu,
da klanjaš namaz,
nego se ti prvi javljaj,
na taj Božiji farz.
Ti se jadan uvijek bojiš,
siromaštva tog,
osloni se na Allaha,
štiti, ćete Bog.
Podijeli milostinju,
dijeli zekjat ti,
uči, radi, posti, klanjaj,
to smo dužni svi.
Ne ne drhti tvoja ruka,
kad od sebe dijeliš,
pouzdaj se u Allaha,
ne s'mješ da se ti bojiš.
Za budući svijet se spremaj,
hej čovječe griješni,
jer obilja mnoga tebi,
dade Allah jedini.
Zdravlje život i imetak,
darova ti Bog,
Džennet sebi kupi, uzmi,
iz imetka svog.
Tebi teškom griješniku,
pitanja će mnogo bit,
svijet ovaj Bog ti dade,
da se možeš pripremit.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, str. 5-6)
ZOV NA RANI
SABAH
Ustaj,
čovječe, hej ti,
ustaj rode
nemoj spavati!
Ostavi
šejtana i priđi Bogu!
Vjernik si
bolan ustaj klanjati.
Sabah rani
viče te, zove,
Raduje se
tebi od rujne zore.
Zahvati vode
i abdest uzmi,
prestaće
briga, prestaće more.
Allah ti
dade bezbroj nimeta,
Sunce nas
grije, a život cvijeta.
Svi sišemo
kapljice rosne sreće.
Zemlja nas
hrani svakog ljeta.
Gospodar
Allah ne ište mnogo,
Ne ište
više, neg' što si mogo'
Umi se
vodom, s čistog vrela,
Slavi Boga
zahvali mu mnogo.
Sabah je
rani, berićetan dan,
U mrkloj
noći, miran je san.
Ustaj s
postelje ko' soko rani,
Klanjaj
Allahu, on je svemoćan.
On voli one
što rano rane,
Koji ne
spavaju kad sunce grane,
Koji
klanjaju u sabahsko vrijeme,
Allah ih
čeka šta da im dadne.
Šta god
zažele, Bog će im dati,
Nežali,
čovječe, na sabah ustati!
Išti, moli,
od Boga traži,
Da živiš ti,
otac, ti mati.
Da ti sreća
u domu bude,
Da nam srca
molitvi žude.
Ustaj,
sokole, ezan te zove!
Ustaj iz
postelje, ne čekaj zore.
Iblis hoće
da te s puta svrne,
U vrtlog nevolje
da te gurne,
A ti se
trgni iz njegove ruke!
Sreća će
stići, prestaće muke.
Rani sabah
je rana,
Od svanuća
sunca, do zalaska dana.
Klanjajmo
braćo, naš sabah rani.
Meleki nas
zovu, ustajte jarani!
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme,
Zavidovići, 1975. str. 45-46)