nedjelja, 21. lipnja 2015.

BIOGRAFIJA


                                             Hadži Mehmed ef. Mahmutović - Memiš (1927-1996)


Hadži Mehmed ef. (sin Ibrahim ef.) Mahmutović - Memiš, poznati efendija, alim, pisac, pjesnik i publicista iz Zavidovića dao je nemjerljiv doprinos u širenju islamske riječi u Bosni i Hercegovini ali i tadašnjoj Jugoslaviji. Pokrenuo je i uspješno okončao izgradnju prve gradske džamije u Zavidovićima. Autor je mnogih poznatih ilahija i kasida ali i nekoliko zapaženih knjiga. Objavljivao je i audio kasete. Do svog preseljenja na bolji i pravedniji svijet aktivno je pisao i objavio sedam knjiga. Iza njega su ostala i mnoga neobjavljena djela.
 
Hadži Mehmed ef. Mahmutović - Memiš, u snu je preselio na ahiret, u noći poslije teravih namaza i prije sehura, 30. ramazana 1416. h. g. (Februar 1996. godine). Dženeza je klanjana prvog dana Bajrama. U kilometarskoj koloni dženazi je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi iz Zavidovića i BiH.

Da bi saznali više informacija posjetite: 


Youtube kanal: https://www.youtube.com/channel/UCKKm5IU70BIrrxwt0C1W5sQ

Facebook stranicu: https://www.facebook.com/memisefendija

STIHOVI

Poznato je da je Hadži Mehmed ef. Mahmutović - Memiš, u svom životu učinio mnoga velika djela po čemu ga ljudi i danas pamte i zbog čega ga i danas spominju. U svojoj karijeri napisao je mnoga djela i izdao sedam knjiga. Sadržaji njegovih knjiga su vjersko-pobožnog karaktera.
Budući da su mnoge knjige objavljene prije skoro pola stoljeća i da je do njih teže doći, na ovom mjestu objavljivaćemo njegove pjesme iz različitih knjiga, kako bi se čitaocima na najbolji način prikazao njegov pisani rad, i kako bi mogli iz prve ruke osjetiti snagu ali u isto vrijeme i nježnost njegovih stihova.



MATI

Ko to tako nježno rukom me miluje,

ko mi toplom rukom čelo dodiruje?
To je moja majka, nego ko bi drugi.

Oči su joj plačne kad sam ja u tugi.
 
Svoje oči hrani kada me pogleda.
Slađe su joj riječi nego sać od meda.
Radosti je puna kada gleda mene.
Vesele su tada divne oči njene.

Kraj postelje moje često noću stoji,

pokriva me njezno sve se za me boji.
Sve čujem uzdahe njenih toplih grudi.

Poljubcima njeznim iz sna me probudi.

Možel' neko drugi, tako nježan biti?
Il' ko majka neko možel' suze liti.
Zasto, dobro dijete, ne misliš o tome.

Čini dobro majci ko nikom drugome.

Nemože se dijete majci odužiti,

al' za uzvrat može pažnju joj pružiti.
Materinska ljubav suzama se piže.
Pola svog života majka suze briše.

Kol'ko te je puta majka okupala?

Koliko te puta mlijekom nahranila?
Zar se ta dobrota zaboravit smije?

Ko to zaboravi on i čovjek nije!

Kol'ko briga strpljen kroz srce joj prođe,
dok ljubimče njeno iz škole joj dodje.
Kol'ko toplih suza po jastuku padne?

Majka često plače dok zora ne svane.

Kol'ko naših majki težak život vodi?!

Kakve smrtne brige dok se dijete rodi...
I najteži poso' radila je mati,
samo da bi mogla djeci kruha dati.

Kad su djeca sretna, sretna je i mati.

Za sreću će, dijete, sebe žrtvovati.
Svi smo majci dužni pažnjom uzvratiti,

ma gdje da smo bili majci navratiti!

Radovat se znade svaka naša mati,
kad joj milo čedo za knjigu prihvati!
Kakav divan osmijeh na licu se vidi,

kad se radi dijete ne mora da stidi.

Sve dok imaš majku imaš i radosti,

a kad majka umre vidjet ćeš žalosti!
Niko kao majka ne voli te tako,
poslije njene smrti zaplakat ćeš jako...

Malo, posve malo, na majke mislimo.

Propustimo mnogi da se odužimo!
Svako od nas gorko jednom ce se kajat',

tužan kraj mezara zamišljen će stajat.

Nemoj grubim glasom sa majkom zboriti!
Tiho, posve tiho, trebaš govoriti.
Svojoj dobroj majci nježno se obraćaj.

Često majci svojoj jutrom se navraćaj.

Mati, mati, mati ja ti ruke ljubim,

nikada te neću iz srca da gubim!
Tvoje mlijeko mati ja u sebi nosim,

s tobom ću se majko uvijek da ponosim!!!

(Mehmed Mahmutović, Pregaoci, Zavidovići, 1979. godine. str. 13-14)



MUHAMED ALEJHISSELAM



Iz pustinje gorde, Arabije žarke.

Zasja sunce sreće, prosu svoje zrake.

Rodi se poslanik od časnoga roda,

Zasja sunce sreće, javi se sloboda.



Bilo je proljeće, ruže su cvjetale,

Hurme su beharom svojim mirisale.

Jedna mlada majka, kraj mindera stoji,

Zoru očekuje, sjajne zvijezde broji.



To bješe Emina, ljepotica bajna,

Pod njenim pojasom jedna zvijeda sjajna.

Čeka na rođenje da na svijet dođe,

Da zasja istina i da tama prođe.



U zlu i poroku Arabija bješe.

Ko teški bolesnik što na smrt izdiše,

Zaori se himna Božije istine,

Rodi se Muhammed! – Nestadoše tmine.



Rumenilo zore i svitanje dana,

Najavi nam dolazak jednog velikana.

Arapskog soja i časnog roda,

Parola mu bje'še: Mir, Pravda, Sloboda!



Djed Abdul Mutallib radostan bijaše,

Kad mu na muštuluk jutrom doletješe.

Rodi ti se unuk baš ko' alem kamen,

Na njegovom licu sja božanski plamen.



Radostan od sreće, dobri djed ustade,

Ode kod Emine i odmah poznade:

Na unuku svome znakove poslantva.

Kliknu: „Maša-Allah! To je dar Božanstva!“



Zarosiš oči u dobroga djeda.

Kad u svoje ruke uze Muhammeda.

Tad dirljivim glasom on zamoli Boga:

„Sačuvaj ga Bože od zla svakoga!“



Predade ga majci i reče joj tada:

„Čuvaj dobro sina on je naša nada.

Na njegovom licu rumenilo cvjeta,

Njega čeka slava velikana svijeta.“



Sa ponosom majka Emina ga uze.

Od dobroga djeda, koji proli suze.

Dugo je unuka svoga zagledao,

I molitve blage njemu šaputao.



Srce mu zaigra, obuze ga nada:

„Svemogući Bože! Šta je ovo sada?

Imao sam djece, unuka sam imo'

Al' nikoga nisam tako srcu primo.



Dal će ovo dijete, roda Kurejšija,

Postati ona ličnost Bogu najmilija.

Da upali svijetlo, da rastjera tmine,

Da bude poslanik Božije istine“.



Pri pomisli takvoj strah ga obuzeo.

O tom nije nikom, ništa kazivao.

Već zamoli majku, da nad njime bdije:

„Sa njegova lica neko svijetlo grije“.



Rasto Muhammed kod žene Halime,

A ona postade zapažena time.

S posestrom Saimom nerazdvojan bješe,

Ko rođena brata ona ga volješe.



U godini šestoj bez majke ostade,

Časna dobra majka Bogu dušu dade.

On preseli djedu i kod njega ostade.

Da se djed nagleda svoje ruže mlade.



Poslije smrti djeda amidža ga uze,

Ožališe djeda i proliše suze.

„U mom domu sine ti ćeš uvijek biti.

Kao dijete svoje ja ću te voliti“.



Rastao Muhammed. Bog mu odgoj dao.

Ma kud je išo' Džibril ga čuvao.

Četrdeset ljeta kad je navršio,

Tad mu Džibril više nije sjena bio.



Na prvom susretu, u pećini Hira,

Osjeti Muhammed – nestaje mu mira.

Neč'je prisusutvo iza sna ga diže,

Najavi se Kur'an – Božija vijeset stiže.



(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 86-88)



VOLJENA BOSNO

Bosno naša divna, majka si nam mila,
Mi smo djeca tvoja – jer iz tvog smo krila.
Sinovi smo tvoji, zemljo ponosita,
S kraja na kraj svijeta o tebi se čita.


I svašta se piše, jer svak' pero ima,
Al' - evo lekcije, ko pouku prima.
“Bosna je bosanska i ničija više,
Ko drukčije misli – gadno mu se piše“.


Mi nećemo tuđe, a svoje ne damo,
To smo davno rekli, svima je to dobro znano.
Svakom ko nas želi ovdje porobiti,
Morat će kosti ovdje ostaviti.


Mnoge su se vojske ovdje istopile,
Bajrake lomile – poražene bile.
Želi li se neko to uvjeriti,
Kad na Bosnu krene – sam će zažaliti.


Prošlost naša priča: ko smo, šta smo bili?
Djedova smo naših mi potomci mili.
Pokliča i truba mi se ne plašimo,
Na svojoj smo grudi i čvrsto stojimo.


S maslinovom grančicom, kititi se želimo,
Narav nam je takva, da svakoga volimo.
Za malo ljubavi, pružit ćemo dosta,
Emanet nam takav od djedova osta.


Neka ljudske svađe isčeznu – nestanu,
Onaj ko se svađa, slijedi satanu.
Pa braća smo ljudi, šta se ovo radi?
Dušman nam je svako ko god nas zavadi.


Od Adema oca svi smo postali,
Zakon Svemogućeg mirne ljude hvali.
Za to nek' u miru ljudski život teče,
Zar nam je od mira išta danas preče?


Mi je sveto slovo, Božije pismo kaže,
Ko drukčije priča, taj na Boga laže.
Stvoritelj je jedan sve ljude stvorio,
Ko zavađa svijet, proklet da je bio.


Mi sinovi Bosne, domovine naše,
Mirom ćemo riješit sve nevolje naše.
Ovdje nam je živjet, ovdje nam je mrijeti,
Za to smo se dužni iskreno voljeti.


Nek' vjetrovi mira zemljom zamirišu,
Nek' se pjesma bratstva po knjigama pišu.
Nek' se ljudi vole ko' braća rođena.,
Neka nas po slozi pamte sva vremena.


Eh ponosna Bosno šta si dočekala,
Na'te oštre zubi iako si mala.
Al' se za te, Bosno, mnogi otimaju,
I, s leđa ti, Bosno, udarce zadaju.


A ti naša Bosno vazda ćeš živjeti,
Ti se i ne bojiš kad neko prijeti.
Ruku mira svakom ti želiš pružiti,
Al' nikom sem Bogu ti pokorna biti.


Dušmani te tvoji poprijeko gledaju,
U praljavoj duši svašta ti spremaju.
Al sinovi tvoji odgovor će dati,
Da se Bosna voli – ko rođena mati.


Gramljavina topova još utihla nije,
Ljuti boj za Bosnu svim se srcem bije.
Legenda bosanska istoriju piše,
Bosna bitku bije, a Ljiljan miriše.


Ponosita Bosno, u pobjedu gledaj,
Nikom svog imena, kršna Bosno ne daj!
Sinovi će tvoji na Drini stajati,
Ko te Bosno dirne, svak' će se kajati.


(Mehmed Mahmutović, Stihovi iz Zavidovića poklonjeni Bosni i Hercegovini, “Dom štampe“ Zenica, Zavidovići 1995. str. 21 -22)


                                  
TIHA NOĆ LEJLETUL KADER

Sunce siđe zapadu, noć se tiho javi,
Najljepši dan ramazanski svoje krilo savi.
Nasta noć najljepša, draga, najčistija,
Nasta Lejle - Kader - noć najmilija.


Naša sretna srca blago nam kucaju,
Radost čekajući u najljepšem sjaju.
Ova noć je divna, nama najmilija.
Puna blage sreće, noć je najsretnija.


Puna je radosti i puna je sreće,
Od svih divnih noći-ona čini cvijeće.
Blago li se svakom ko Ramazan posti,
Mlekji će noćas biti njemu gosti.


Plemenita noći puna si topline,
Puna si radosti, i sjajne miline.
Puna si nam sreće i milosti svake,
Za velike, moćne, slabe i nejake.


Dižem ruke svoje i Allaha molim:
Stvoritelju Bože, ja te srcem volim.
Oprosti nam grijehe, sve što ih ja imam,
Noćas milost Tvoja-molitve prima.


Postio sam Bože i redovno klanjo,
O najvećoj sreći ja sam vazda sanj'o
Da mi grijehe moje Ti oprostiš Bože,
Tvoja milost JA RABBI - sve poklonit može.


Ova noć je sveta i puna oprosta,
Mada imam Bože ja grijeha dosta.
Al' opet Te molim: Oprosti mi Bože,
Milost Tvoja, Allahu, sve oprostit može.


Ja postim ramazan i redovno klanjam.
Na milost se Tvoju, Bože ja oslanjam.
Oprosti me Bože od grijeha svakoga,
Ja te molim, Bože, Stvoritelja svoga.


Noćas milost Tvoja sve prima i prašta.
Ja sam puno griješan, ima svega svašta.
Istigfar od mene uslišaj i primi,
Ti Istigfar primaš Allahu jedini.


Ova noć je blaga, mirisna k'o ruža,
Svakom od nas Allah tu mogućnost pruža:
Da se Bogu dragom sa željom obrati,
Prizna svoje grijehe, u vjeru se vrati.


Sestre, braćo, ljudi, noćas ne spavajte!
Svi se Bogu dragom noćas obraćajte!
Postom ramazanskim zamolite Boga,
Noćas Allah neće odbiti nikoga.


Prođe nam Ramazan, i Bajram nam dođe.
Mnoga ljudska duša bez milosti prođe.
Prvo postom, ljudi, zadužite Boga,
Da molitvu primi od roba svakoga.


Blaga tiha noći, lijepa i vesela,
Čekaju te mnogi gradovi i sela.
Ko god se je časnim postom okitio,
Noćas postač može sve što bude htio.


(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 82-83)



DOBRODOŠLICA RAMAZANA

Evo me dolazim, hej čovječe!
Pa dobro nam došao mjeseče,
dobro nam stigao u domove naše,
uvijek ti se vjernik mnogo radovaše.


Širimo ruke, hajde među nas!
kud god ti ideš, tu ide i spas.
Sretno nam dođe, Allahu hvala;
svi te volimo, pa i djeca mala.


Ko god od nas kaže da vjeruje Boga,
Stvoritelja našeg, Allaha dragoga,
on ti se raduje i puno te voli,
taj, posti, klanja i Bogu se moli.


On ustaje rano, još prije zore,
nit se čega plaši, nit ga brige more,
nijeti i posti po cijeli dan,
on vjeruje tvrdo: Allah je jedan.


Ko posti, braćo, taj slabić nije,
ne puši ne jede niti vodu pije,
prkosi šejtanu po cijeli dan
spominje Boga: Allah je jedan.


A znaš li, čovječe, koga Allah voli?
onog ko posti i ko mu se moli.
Onaj ko mrsi slabić je pravi,
teško je njemu i njegovoj glavi!


Svaki je iftar veselje pravo.
al posebno braćo postit je zdravo,
hiljadu bereketa svakog iftara,
a onom ko mrsi srce se para.


Kad se pred iftar blagi sumrak spušta,
u vodu gledaju mnoga žedna usta,
raduje se sreći koja dolazi,
dan za danom ide, Ramazan prolazi.


Tako jdnog dana i Bajram će doći,
nek nam Allah bude svima na pomoći,
pa ćemo se tada uz Bajram sastati,
zadovoljstvo pravo naše će nastati.


A zašto se plašite ramazanskog posta,
najboljeg mjeseca najmilijeg gosta,
Naš se svaki sevap obilato plati,
al' za post će Allah ponajviše dati.


Kliknimo radosno, “Dobro došo nama“!
Allah nam reče: “Blago, ljudi, vama“!
raduj se čovječe, najmilijoj sreći,
Ramazan je, ljudi, mjesec ponajveći.


Pun je bereketa i dobra svakoga,
za svakog vjernika, mumina pravoga,
gore glavu, brate, evo Ramazana,
sad dolazi ispit pravog Muslimana.


Kome teško postit i klanjati bude
takav nam vjere i sreće je hude
pravim muminima ništa teško nije
oni su postili i danas i prije.


Odlučimo braćo, da ćemo postiti.
Pomoćiće Allah, dobro će nam biti.
Neplašite se posta, pa to teško nije!
Posti uz Ramazan a mrsi kasnije!


Ako želiš reći da si mumin pravi
porazmisli malo ti u svojoj glavi.
Ne postiš li brate, ni ti vjernik nisi,
pa dobro zapamti, kukavica ti si.


Pred Boga se nose samo dobra djela,
pokaži se brate, ispod svoga vela!
Nemoj slabić biti i nemoj mrsiti,
kajaćeš se puno, kasno će ti biti.


Kako ćeš pred Boga, kad nisi postio,
kažeš da vjeruješ, postiti nisi htio.
Kad pred Boga staneš, šta ćeš tada reći?
Mrsiti uz Ramazan, grijeh je najveći.


Šta ćeš reći oni što postili nisu,
ne veseli tada potišteni svi su,
radosti nemaju, postit nisu htjeli
pa postite braćo, zdravi živi bili.


(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 21-22)


MAJKO UVIJEK VOLJENA

Kad se u jutro iz postelje budiš,
Bismillu prvo treba da učiš.
A zatim se svoje dječice sjeti,
I kao lastavica gnijezdu poleti.


Od dječije sobe stani na vrata
Jer ona je puna suhoga zlata.
Ovdje ti spavaju veseli tići
Treba ih veselo iz postelje dići.


Kad ulaziš djeci Bismillu prouči,
Allahu na čuvanje, djecu preporuči.
A zatim se umiti i abdest uzeti,
Sa abdestom treba jutro započeti.


A potom majko, sahab klanjati.
Neka nas milost Božija prati.
Sabahom traba završiti sam,
Sabahom treba započeti dan.


Nek' majka tome dječicu uči,
Majka je direk u svakoj kući.
Od majke nemaš boljeg druga,
Ne imati majku, teška je tuga.


Eh majko moja, kol'ko te volim,
Bogu za zdravlje, tvoje se molim.
Djeca te tvoja očima prate,
Uvijek majko brinu za te.


Islamska vjera ponos je nama,
Svi smo porodica, velikog Islama.
Na sedždu treba padati majko,
Jer samo vjeri služi se tako.


Hej majko, majko! Voljena mati,
Što god zaželiš Bog će ti dati.
Dini –Islamom ti nas zakiti,
Dženetske bašče zato ćeš dobiti.


U sve što radiš Bismillu ugradi,
Jer majka tako mora da radi.
Bismillu kad kuhaš i dječicu miješ,
Bismillu kad djeci haljinu šiješ.


U Ilmihal malo pogledaj mati,
Knjiga je prijatelj, to moraš znati.
Ne žali majko pare za knjige,
Imat ćeš korist i manje brige.


Imenom Božijim kunem te majko,
Što ti je savjest zaspala tako
Kako ćeš za djecu ti hisab dati,
Pred Allaha majko kako ćeš stati.


Zar se džehennema ne bojiš mati,
Paklu ćeš ljutom tijelo dati.
Kur'an te zove trgni se majko,
Da evlad za tobom nebi plako.


Kad te u kaburu samu ostave,
I meleki Božiji na ispit te stave.
Kako ćeš za djecu ti suval dati,
Pa zar se kabura ne bojiš mati.


Ti često majo kraj džamije prođeš.
Zašto u džamiju, majko ne dođeš??
Ti se majko Islama stidiš,
Kad nas u mektebu ne želiš da vidiš.


A ko će ti majko Fatihu p r o u č i t?
Ako ja ne budem išao učit.
Život je ovaj uspavao tebe,
Kako ćeš pred Bogom opravdat sebe.


Djeca u džamiji uče klanjati,
Teobu čini i Bogu se kajati.
Al' šta kad majke klanjati neće?
Od toga nema nevolje veće.


Jer mnogi mladići kad u brak stupaju,
Oči im ne vide a uši im ne čuju.
Ako ti supruga sedždu ne čini,
Propo' si brate. Tvoj brak je u tmini.


I jedno pitanje svakome ocu,
Zašto nam Islam visi o koncu?
Ako nam vjera iz kuće ode,
Potonut ćemo braćo u griješne vode.


Kad evlad majko na namaz stane,
I kad Allahu na sedždu pane.
Tek tada majko znat ćeš šta imaš,
Od Boga ćeš nagrade velike da primaš.


Majke, majke uvijek voljene,
U srcu djece uvijek željene.
Nemojte nas majke, ostavljet neuke,
Ovo su svete dječije poruke.


Abdest i namaz dužnost su tvoja,
Ako si majko pobožnog soja.
Za to smo dužni, i dobro paziti,
Kome ćemo Islam u kući predati.


Divni napitak iz majčinih grudi,
Ljubav za majkom uvijek budi.
Dobra se djeca moraju brinuti,
I majke svoje od vatre čuvati!


Žrtvuj se majko ranom sahabu,
I ruke svoje podigni Allahu!
Serdžada je majko molitvi tribina,
Pobožnost je najveća islamska vrlina.


Šta vrijedi majko sve ovo što čuješ,
Ako u Kur'an malo vjeruješ.
Ako si gluha i srce ti spava,
Tada ti nisi muslimanka prava.


Pitam te majko da li se kaješ?
I kol'ko za Islam od sebe daješ?
Po tom se vidi ko si i šta si?
Majka i vjernica pokaži nam Dal' si?


Evlad i zemlja trebaju truda,
Ako su dobri hvale se svuda.
Plodna se zemlja kiti sa rodom,
Otac i majka hajirli porodom.


(Mehmed Mahmutović, Ugašena sjećanja, Izdavač: Starješinstvo Islamske zajednice u Sarajevu, Zavidovići, 1986. godine. str. 58-62.)


PRVO JAVLJANJE

Evo da se javim iz našega kraja,
Gdje se spaja Bosna i bistra Krivaja.
Ovde zlatni momci tešku bitku biju,
Bosanski junaci krv junačku liju.


I sirene gradom često zavijaju,
A uzbune ponekad i danima traju.
Ovde ima dosta šarenih odjela.
To su hrabri momci iz našega sela.


Ponekad se puca, šenluči se tako,
Ali naši momci ne pucaju jako.
Ljiljani su sretni kad ih na front prate,
Zapucaju malo kad se s fronta vrate.


Fabrike nam rade, svi smo sretni za to,
“Krivaja“ nam, majka, pravi suho zlato.
Grad je pun svijeta, ko košnica pčela,
Odasvud nas ima – iz grada i sela.


Ne smeta nam ništa, živimo ko ljudi,
Ko zavađa narod, nek' mu Allah sudi,
Ostanimo ljudi, kao i do sada,
Neka među nama ljudska riječ vlada.


Strašni vihor rata sad nad Bosnom vije,
Pametan ga niko zametnuo nije.
Ko zapali vatru, pa da ginu ljudi,
Proklet neka bude, nek' mu Allah sudi.


(Mehmed Mahmutović, Stihovi iz Zavidovića poklonjeni Bosni i Hercegovini,“Dom štampe“ Zenica, Zavidovići 1995. str. 20.)

“Kad na mezar ocu il' materi dođeš,
I kad suze gorke ti roniti pođeš.
Pozdravi SELAMOM roditelje svoje,
To će biti pouka za potomstvo toje.

Unuka za ruku uzmi i povedi,
Prouči Fatihu i malo posjedi.
Ako puno cijeniš, majku oca svoga,
Bit ćeš i ti cijenjen od potomstva tvoga.“


(Mehmed Mahmutović, Ugašena sjećanja, Izdavač: Starješinstvo Islamske zajednice u Sarajevu, Zavidovići 1986. god. str.6.)



RAMAZAN NAM DOLAZI

O Časni mjeseče što dolaziš nama,
Kada god nam stigneš, od nas bježi tama.
Presvjetli poste, milost si od Boga
Dočekajmo braćo tog gosta časnoga.


Sad će na sve strane orit se ezani,
Priprem'te se za post, braćo Muslimani.
Ramazan je milost od Boga poslata,
Svaki dan od posta, vrijedi brda zlata.


Sad dolazi ispit našeg vjerovanja.
Bog nam dragi nudi velika praštanja.
A mi smo svi griješni, svi to dobro znamo,
Za to mjesec teobe, srcem dočekajmo.


Kada sretni dani ramazanski dođu,
Tada Bož'ji meleki oblazit' nas pođu.
Zijaret zemlju, zikr čine Boga,
Oprost traže za nas, vjerinka svakoga.


Onaj ko ne posti, njemu neće doći.
Njemu neće biti Božije pomoći.
Melekji ga proklinju i traže od Boga,
Da ga Allah kazni radi grijeha toga.


I šejtani tada svoje društvo traže.
Oni što ne poste, za društvo ima važe.
Na Sudnjem danu, kada pred Boga dođu.
Tad će jedni druge proklinjati da pođu.


Pokaž'te se braćo kome pripadate.
Melekji Vas prate to svi dobro znate.
Jedan dan ne postit - strašna je grijehota,
A još mrsit javno - teška je sramota.


Sinove gledamo – rugaju se nama.
Ne boje se Boga i nemaju srama.
Kijametkog dana, strašno će im biti,
Bit će nijemi, gluhi od nas će se kriti.


Od svih dobrih djela, što ih čovjek radi,
Post je iznad svega, eto brate znadi.
S tog se brate muški, Ti posta prihvati,
Tad si iskren mumin – vesela ti mati.


Budi brate, junak, a ne kukavica.
De da te vidimo - skini masku s lica.
Tvrdiš da si vjernik dok nam post ne dođe.
Ramazan je megdan – nemoj da te prođe.


Da je postit teško, to svi dobro znamo.
Al' muminu pravom, to je ponos samo.
Da Svevišnjem Bogu približi se tako,
Jer stići pred Džennet – nije brate lahko.


Pogledajmo one što nikada ne poste.
Njihove su ruke uz Ramazan proste.
Al na Sudnjem danu, šta će tada biti,
Pred paklom će stajat, teške suze liti.


Kad kijamet bude, kad se sud oglasi.
Ramazan je svjetlo – nikad se ne gasi.
Tamo će se vidjet šta Ramazan znači,
Kad suđenje pođe kad se sve zamrači.


Tad će svatko vidjet, šta je uradio.
Mnogi će se kajat – šta je propustio.
Zato dobri brate – zakuni se Bogu,
Jer kad drugi poste – zašto ja ne mogu?


(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 113 – 114)




NEKOLIKO PORUKA MOM PRIJATELJU!



Od prvog čovjeka i davnih vremena,
Život teče naprijed i povratka nema
Žarko sunce svojom putanjom se kreće,
Božjom voljom zemlja, posta kutak sreće.


Sva zemaljska dobra ko bi nabrojio,
Ljudski vid je nejak da bi sve vidio.
Sve što je stvoreno čovjeku je dato,
Pripremi se brate, bit ćeš pitan za to.


Božje blagodati mi svi koristimo,
Al' na žalost mi to slabo cijenimo.
Kad u ime Boga nešto treba dati,
Mnoga naša ruka to Bogu uskrati.


Zlato, novac, biser skupljamo brojimo.
Za prolazne stvari strašno se borimo.
Da vidimo o tom' šta nam kaže vjera,
Izdali smo Islam i svog pejgambera.


Dunjaluk nam svima strašno omilio
Na ahiret eto, svak zaboravio.
Žedni sm bogatsva i lažnog sjaja,
Kao da će život trajati bez kraja.


Slušamo ezane sa vitkih munara,
Al' čemu ezani bez islamskog žara.
Po neko se sjeti pa malo zastane,
Dok većina sluša ezan iz kafane.



Mnogi su hajrati iz starih vremena,
Hajir sahibija skoro više nema.
Dinar, samo dinar! Tako zbori masa,
U dinaru svako traži sebi spasa.


Devize, računi, zemlja i sinovi,
Sve će prohujati kao lažni snovi.
Kad legneš na tabut sve će tuđe biti,
Samo će te djela u kabur pratiti.


Trgni se rođače, tvrdo si zaspao.
Sve si za dunjaluk i za slavu dao.
Kad te na mezarje komšije odnesu,
Bogatsvo će tvoje drugi da raznesu.


Okreni se nazad, pogled će se sledit.
U džamiji tvojoj ko će te naslijedit?
Ko li će ti mrtvom fatihu poslati?
Ko će mjesto tebe u safu stajati?


Pametan bi otac o tom se brinuo.
I ko' dobar pastir zabrinut bi bio.
Tako Božji resul u hadisu zbori,
Hoće da nam tijelo u vatri ne gori.


Plameniti Allah oči nam je dao,
Da bi Božju stazu čovjek raspoznao.
Dobro brate gledaj kuda trebaš ići,
Tamo kud' svak ide i ti ćeš otići.


Sluh nam Allah dade al' slabo čujemo.
Kur'an nas poziva a mi ne hajemo.i
To su tri svjedoka kjametskog dana,
Da se nismo mnogi držali Kur'ana.


Sve želje i nade od srca polaze. 
Razum mora znati zabranjene staze.
Kada neko od nas s pravog puta skrene,
Razum mrzi grijeh pa nas opomene.


Imetak i život sve će braćo proći.
Svak će pred Allaha svomogućeg doći.
Pa ko želi časno pred Allaha stati,
Sve je za Allaha dužan žrtvovati.
 

Nevidljiva straža melekja nas prati,
Svaki smrtnik ovo morao bi znati.
Zašto mili brate ne paziš na ruke,
One haram rade, pa će dopast muke.


Kad bi mrtvi mogli iz zemlje ustati,
Vel'ki bi nam savjet oni mogli dati.
Imetak i djeca velika su rana,
I najteže breme kijametskog dana.


(Mehmed Mahmutović, Novi mevlud, Zavidovići 1989. godine, str. 68-70)



ZA TVOJU LJUBAV I TVOJU ČAST BOŽJI POSLANIČE


Kada tvoje ime čujem,
Ja se srcem obradujem,
Kad se uče salevati,
Iz oka nam suza kapti,


Naše misli tebi žude,
Salevatom nek' te bude,
Kad mevlude proslavljamo,
Radosni se osjećamo.
 

Za nas griješne ti se moli,
Jer te naše srce voli,
Ti si milost cijelom svijetu,
Ti si dika svom ummetu,


Allah te je odabrao,
Kur'anom te darovao,
Na Miradžu ti si bio,
I mubarek suze lio,


I Džennet si ti vidio,
I Allaha zamolio,
Da se grijeha izbavimo,
I Džehennem ne vidimo,


Da sa Dinom preselimo,
Od vatre se zaklonimo,
Nek' je oprost od Alalha,
I šefa-at svima nama.


Kad pružimo tebi ruke,
Izbavi nas strašne muke,
Salevat nam duša zbori,
Od aška nam srce gori.


(Mehmed Mahmutović, Novi mevlud, Zavidovići 1989. godine, str.67.)



RAMAZAN - MUBAREK



Znaš li brate mili, što je to Ramazan?
Znaš li kol'ko vrijedi samo jedan dan?
Znaš li kol'ko vrijedi jedan danak posta?
Znaš li dočekati tog najvećeg gosta.


Ramazan je ispit zrelosti i časti,
kol'ko imaš, čovječe ti nad sobom vlasti,
Sam sebi pokaži kolika ti je vjera!
Mjesec ramazanski prava ti je mjera.


Ti pokaži svakom kol'ko Islam voliš,
Možeš šutjet, ne moraš da zboriš,
A opet ćeš vidjet da li vjere imaš,
po tom kako sebi ti Ramazan primaš.


Ti postom ćeš vidjeti imaš li imana,
U tom trećem farzu našega Islama.
Ispitaj se brate, kol'ko štuješ Boga,
Svakog nas je teško ispitat bez toga.


Slabići će vidjeti da su kukavice.
Jedan drugom tada pokazuju lice.
Za post ramazanski jaka volja treba,
Jer samo slabiće sotona dovreba.


Post na je pokornost Bogu stvoritelju,
Velika poniznost Dobročinitelju,
Svakog dana živiš, Božji svemir gledaš,
ako slabo shvaćaš, tad razuma nemaš.


Za njimete naše zahvala se traži.
Post je velika žrtva, deder se pokaži?
Uzvrati zahvalnost Stvoritelju postom!
Sveži se za džennet sa najjačim mostom.


Kušaj svoju snagu, kušaj svoju volju,
al' od posta nemaš ti priliku bolju,
Reci samom sebi i ostalim svima,
pripadaš li slabim, ili pak hrabrima.

Kad vrijeme od posta ujutro nastane,
to je borba čovjeka i strašnog satane.
Držite se hrabro, tad ste pobijedili,
s postom ste najbolje iman izmjerili.



Ako razumiješ, porazmisli malo,
da li ti je uopće do Islama stalo?
Svemogući Allah na ispit nas stavlja,
slabić brzo pada, a jaki nastavlja.


Kad nam iftar stigne, kad se dan završi,
sve jedna po jedna prepreka se ruši.
Trides' dana, brate ljutitog mejdana,
svakog dana ispit tvog imana.


Ne plaši se posta ako vjere imaš,
slušaj ovaj savjet, moraš da ga primaš.
Postiti moraš, brate, da bi vjernik bio.
Ako mrsit pođeš, s vjerom si svršio.


Kad se post završi i Bajram nam dođe,
kad najveći ispit tvog imana prođe,
Tad melekji Božji sve ti grijehe brišu,
pa tek poslije toga vjernikom te pišu.



(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 23-24)






VELIKA NOĆ – NOĆ LEJLETUL KADARSKA



O velika noći, najveća od sviju,
naša srca u tebi, mnogo jače biju.
Ti si puna svjetla, što razgoni tminu,
u toj noći nama, sunce sreće sinu.


Prošlo je od tada četrnaest vjekova,
Kad Kur'anom Allah čovječanstvo pozva.
Uči Muhammede! Bog ti naređuje,
Da se Kur'an sluša, da se Allah štuje.


Ta velika noć je dvades' šestog dana,
dvades' šestog dana, svakog Ramazana.
Lejlet - kader noć se ova blaga zove,
Mir traje od mraka, pa do rane zore.


Ove sjajne noći, kad svjetlo gori,
I džehennem šuti, i ništa ne zbori,
Sve griješne duše, vesele se tada,
Samo u toj noći, mir zaista vlada.


Tad i Džibril melek s nebesa silazi,
I nebeski odred meleka dolazi.
S odobrenjem Boga nude oprost svima,
svima muminima, pravim vjernicima.


Ko je god postio, blago njemu tada,
Kada na božijoj zemlji, mir duboki vlada.
Blago robovima što Ramazan poste,
Jer u ovoj noći svi imaju goste.


Meleki nebeski na čelu s Džibrilom,
svi se oni mole Stvoritelju milom.
Da post od nas primi, dragi Allah sebi,
Stvoritelju dragi, mi postimo Tebi.


Pa zar ima noći kao što je ova,
Pokajanje Allah prima od robova.
Ramazan je kruna svih dobrijeh djela,
Jedan iftar vrijedi, kao zemlja cijela.


Pa braćo i sestre, noćas ne spavajte,
Slobodno se Bogu, svome obraćajte.
Obratite se Bogu, kažite mu želje
Noćas je najveće zemaljsko veselje.


I Božija milost noćas je najveća,
Za sve postače, to je prava sreća.
I nebesa noćas sva su uzdignuta,
Ovo je naš praznik, praznik Muslimana.


Ramazan je, braćo, dug nam svima bio,
blago svakom onom, ko ga je postio.   
Šta imaju oni što su ga mrsili,
Kako će pred Boga, jadni oni bili!?


Stvoritelju Bože, milostiv nam budi,
Kad sud strašni, počne da ljudima sudi.
Zlatom nam upiši, ovo naše djelo,
Da stanemo pred tebe, ko ljudi smjelo.


(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 25-26)





PRVA OBJAVA



Kad Muhammed primi prvu objavu,

I kad primi, prvu riječ Božiju.



Ramazan je, dvdeset šesti dan bio

kad se Džibril Muhammedu javio.



Lejle-kader dan je Bogu najdraži,

tad je vjernik Bogu dragom najbliži.



I Muhammed u molitvi bijaše,

sa ćuatnjem o Allahu mišljaše.



Brdo Hira tijesno mu postade,

toliko se mnogo tada prepade.



Iznenada on osjeti nekoga,

Tad mu Džibril snese vijest od Boga.



Glas se čuje al' nikoga ne vidi:

„Mili Bože, šta se ovo sad radi?



Prvi puta u pećini nisam sam,

Budam jesam, i što vidim nije san“.



On meleka do tad nije vidio,

ni s Džibrilom do tad nije zborio.



Božje riječi od njega je tad čuo,

tad se Allah Muhammedu javio.



U pećini ponovo se glas čuo,

od miline Muhammed se zanio.



„Uči, čitaj, Muhammede, kažem ti!“

„Šta da učim kad ja ne znam čitati.“



„Ja Muhammed, uči ovo što čuješ,

u me gledaj, nemoj da se okrećeš“.



Od tih riječi prepade se mnogo tad,

jer Objava poče njemu teći sad.



Srce lupa, duša ko da prestade,

srce zasta, jer mu daha nestade.



Božija riječ kao biser poteče,

Džibril melek sa 'Ikretom' otpoče.



„Slušaj dobro, Muhammede, kažem ti,

Često puta mi ćemo se vidjeti.



Ja ću ti se mnogo puta javljati,

i na srce Objavu dostavljati.



Od Boga si za Resula predviđen,

poslaničkim duhom Ti si zadojen.



Za poslanstvo od Boga si odabran,

i od danas najavljujem Ti Kur'an.“



Muhammed se dobro pribra i čuje,

Kada Džibril sa Objavom otpoče.



Kad je Džibril Objavu završio,

Tad je ovo Muhammedu zborio:



„Tebe Allah poslanikom postavi,

da zavedeš  red i zakon na zemlji.



Od kumira da Ti Kjabu očistiš,

Zato moraš poslanstvo da prihvatiš.



Na put spasa ovaj svijet povedi,

Red i zakon Ti Kur'anom zavedi!



Kad si rođen kad si svijet ugledo,

tvom rođenju svako se je radovo.



Mnoga čuda tad su se desila,

Kad je tebe sretna majka rodila.



Kur'an Božji uputa je Tvoja znaj,

Tebe čeka i tvoj ummet svijetli raj.



Od neznanja ovu zemlju očisti,

Jer bez znanja nema Božjije milosti.



Teška Ti je ova dužnost, zapamti,

Vodi narod, svaktko će te voljeti!“

Kad je ovo sve Muhammed saslušo,

Iz pećine on je svoje tad pošo.



Hira brdo brzo je napustio,

Ove riječi u strahu je izustio:



„Mili Bože, što li ovo danas bi?

Ove vijesti tko donese sad meni?



Kome ću ja sve ovo saopćiti,

I koga ću ja u Islam pozvati!“



Trčeć tako svojoj kući on stiže,

i Hatidži, dragoj, priđe što bliže.



„Znaš Hatidža, mnogo me je prepalo.“

Ispriča joj sve što m u se desilo,



Prestraših se, ne znam što ću raditi,

Valja počet novo doba graditi.



Kome ću ja ove vijesti kazati,

Koga ću ja sad u Islam pozvati?



Svud okolo sad džehalet caruje,

Slabo iko dragog Boga vjeruje.“



Pametna je bila ona odviše,

ona vidje da Muhammed uzdiše.



„Ti se ne boj, Muhammede, kažem Ti,

Tebe čuva dragi Allah jedini.



Ja ću prva Muslimanka postati,

ja ću prva tvoju vjeru primiti.



Poslaniče nek je sretan ovaj dan,

Kada si Ti od Allaha odabran.



Blago tebi, a i meni uz Tebe,

kada Allah upisa te do Sebe.



Od dans će novo doba poteći,

Tvoj će ummet svakog dana bit veći.



Oduvijek si častan čovjek Ti bio,

sa poslanstvom Allah Te je odabrao,



da iz tmine ovaj svijet izvedeš,

pravim putem da nas sviju povedeš,

da objaviš vjeru Islam od Boga,

da usrećiš Božijega roba svakoga.



Ti si častan za svoj poziv, Mustafa,

Selam alejk ja  imamel-enbija.“



(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 9-15)






DRUGI  ISLAMSKI  FARZ – NAMAZ



Drugi farz Islama, naše časne vjere,

sveta je to zapovjed koja dušu pere.

Pet puta ćeš dnevno pred Allaha stati,

pet puta se, robe, moraš odazvati.



Stoga je to zapovijed Svemogućeg Boga,

ništa ne smije biti važnije od toga.

Pusti malo život nek' bez tebe teče.

Tebi od namaza ništa nije preče.



Kad namasko vrijeme meleki oglase:

od svakog namaza pravo vrijeme zna se.

Ništa nam nije od namaza preče,

tako dobri Allah u Kur'anu reče.



To je ispit volje i tvog Islama,

To je zorna slika tvojega Imana.

Sve ostavi, baci, kao vrelo gvožđe.

Kad namasko vrijeme nastane i dođe.



Prvo se abdestom umij i rashladi.

Ovo vjersko pranje po redu se radi.

Iza toga teobu-istigfar prouči.

Tako se pred namaz Bogu preporuči.



Smireno i skrušeno u namaz uniđi,

Otvorenog srca ti namazu priđi.

Misli i molitve Allahu uputi,

Kad svršiš molitvu, tad malo zašuti.



Razmišljaj o Bogu i čitaj prirodu,

Divi se prirodi i nebeskom svodu.

Tu ćeš jasno otkriti Božije sveumjeće,

Sve što vidiš, sve se oko tebe kreće.



Koliko dušom budeš u namazu bio,

Ako o čemu drugom ne budeš mislio.

Od takve ćeš molitve postići koristi,

samo takva molitva naše grijehe čisti.



Molitvom ćeš reći sve što budeš htio,

sakrit od Allaha ništa ne bi smio.

Kad padneš na sedždu tad si Mu najbliži,

kroz namaz ćeš postat Allahu najdraži.



A što je to tebi od namaza preče,

Kur'an strašno prijeti, tako Allah reče.

Ko namaz napusti on seli iz vjere,

time čini grijeh koji nema mjere.



Ako si klanjao pa si klanjat prest'o.

Učini teobu, vrati se na mjesto.

Zamoli Allaha, oprosta zatraži,

teoba u vrijeme možda će da važi.



Ponovo će tebi zasjat sunce sreće,

sve se u prirodi po zakonu kreće.

Jer se jednog dana tebe neće biti,

Sa molitvom čistom pred Boga ćeš smiti.



(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 18-19)






DOŠAO NAM JE POST



Stigao nam od Boga jedan vel'ki gost,

Taj veliki gost, to je Bož'ji post.

Ustajte braćo, ustajte sestre, dižimo se svi,

Ustaj mladiću, ustaj djevojko, ovog časnog gosta dočekajmo mi!



Oprost, magfiret, sreću nudi post najveću.

Pokori se Bogu dragom i ne guraj sebe u nesreću.

Post je naredio Allah i strogo od nas to traži,

Postiti mora svako, nikakav izgovor ne važi.



A danas mnogi ljudi javno mrse i griješe,

Ne htjedoše posta primit', jedu i nama se smiješe,

Čeka ih kazna teška, Kur'an to mudri veli,

morat' će kaznu dobit', jer postit' nisu htjeli.



Zar oni nisu spremni u ime dragog Boga,

Časno i vedra čela, primat se farza toga.

Sve što vijernik radi, za sve će nagrada biti,

Al' za ovu dužnost, Allah će sobom priznanje djeliti.



Onaj ko sebi kaže: „Ja sam mumin Musliman“,

Taj postit treba, redovno svaki dan,

Tako će moći potvrdit' svoj Dini-Islam,

Jer Allah tako htjede da vidi ko je Musliman.



Vjernik il' vjernica biti, to nije samo reći,

Valja svakom dokazat ko ti je danas preči.

 Dal' voliš šejtana jadnog, i ono što šejtan nudi,

Il' voliš dragog Boga – Ti sam sebi presudi.



Slabići puše, jedu i piju, rugaju se nama, pa se i smiju,

Kazna je teška, ona ih čeka, meleki će takve grdno da biju,

Stani griješniče, prođi se toga, postit' se mora u ime Boga,

Zar si tako zalut'o jadan, zar se ne stidiš imena svoga.



Ime ti je Huso, Ahmed, il' Hasan, pa budi barem posve jasan!

Ime te ne može vjernikom pravit', Boj se pakla, on je užasan.

Djelima svojim dokaži nama, ne čini više strašnog harama,

Očisti svoje srce od grijeha, vidiš da je na njem' velika tama.



Stidiš se reći drugima, ja sam Musliman pravi,

A ti sva dobra djela u crne grijehe zavi,

Zar se ne stidiš Boga, zar nemaš u sebi vjere,

Hej, trgni se, brate, tvoj grijeh nema mjere.



Allah te vidi i čuje i čeka tvoju teobu,

Jednom si nogom uvijek ti u hladnom grobu,

Zar se ne bojiš smrti i bijelih ćefina,

Okupaj svoju dušu od grijeha, to je najveća ljudska vrlina.



Gdje ti je majka, gdje to je otac? I oni su nekada živi bili,

Mrijeti ljudi opet moraju, makar hiljadu godina živjeli.

Zar ne crpiš pouku prošlosti, koliko bijaše griješnih ljudi,

Sad oni pred Bogom stoje, melekji ih muče i Allah im sudi.



Smrti se ne bojiš – pa ti si brate lud,

Svuda te melekji prate, takav je Božji sud.

Pišu te onakvim kakav si sada, U pokajanju brate naša je nada.

Čuo si jadan stotinu puta, od grijeha će mnoga duša da strada.



Evo prilike nam svima, da se nazove pravim muminima,

Prođi se grijeha, zakuni se Bogu i posti brate u ovim danima.

Sa časnim postom Boga se zamoli, Ramazan posti, u džamiju idi,

Klanjaj namaz, zekjat podjeli, svoje se vjere, rode ne stidi.



(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 97-98)




KUR'AN



Sveta časna knjigo, svijetlo si od Boga,

Dostavljena nama od tvorca mudroga,

Ti si puna svijetla, puna si mudrosti,

Ja Te učim, čitam od rane mladosti.



Sve Božije upute u sebi sadržiš,

Što je dozvoljeno, toga da se držiš,

Sve što god je haram u Kur'anu piše,

Ti se toga prođi i ne radi više.



Kakav trebaš biti tamo jasno stoji,

Tako Allah traži od robova svojih,

To je časna knjiga prepuna mudrosti,

A njena je mudrost u njenoj vječnosti.



Sve što dobru vodi, Kur'an propovjeda,

Kur'an podjednako na sve ljude gleda,

Svi su ljudi braća – on to jasno kaže,

Pa zar ima netko ko se sa tim ne slaže.



Imal' nešto drugo savremeno tako.

Da je kao Kur'an uvijek moćno jako,

Da srca pokrene, da volju zapali,

Mudžiza je njegova da ga svatko hvali.



Bilo je i takvih koji ga mrziše,

Al' čitajuć Kur'an svi ga zavoliše,

Božija je mudrost eto tako htjela,

Kur'anska je istina svijet nadvisila.



Što ga više učiš, on Ti je sve draži,

Sve se više čuvaš poroka i laži,

Svakog dana postaješ ti duhovno jači,

Tako svoju vrijednost Kur'an nam tumači.



On neznanje ništi, ka znanju nas vodi,

On objasni zakone u Božijoj prirodi,

Sve što će proteći il' je bilo prije,

Ništa Bož'jem sveznanju nepoznato nije.



On poziva one što sluh imaju,

Koji se ne dive ovosvejtskom sjaju,

On trijezni ljude, on ih opominje,

Ma kud god se kreneš da se Bog spominje.



On silne ukroti, on slabe zaštiti,

On pokaza odnose što trebaju biti,

Siromah il' bogat kod Boga su isti,

On za mržnju ne zne, on nema zavisti.



On je svaršenstvo Božije istine,

On je trajna svijetlost što razgoni tmine,

Časna vjera Islam proizvod je njega,

On Božiju Svemoć stavlja izvan svega.



On zrači i grije, on mudro raspravlja,

On istinu svetu od istine rastavlja,

Svuda gdje god stigne tu znanje likuje,

On nas mudro vodi, put nam pokazuje.



On sebičnost ništi, siromaštvo gasi,

On jasno zahtijeva da pokažeš šta si,

On ne zna za klase, on ne zna boje,

On najvoli one što se Boga boje.



On za međe ne zna, on granica nema,

On svukud stiže, on nema bedema,

On trijezni slabe, u život ih vraća,

Sveto mu je geslo – svi ljudi su braća.



On osvaja snagom duha i razuma,

On ne zna za silu on je bez zuluma,

On nas vodi sreći na obadva svijeta,

On je kao ruža što uvijek cvijeta.



On je izvor sreće on je izvor spasa,

On je časni tumač Božanskoga glasa,

Sveta nam je dužnost držati se njega,

On je vječni zakon Boga Svevišnjega.



Al' mudrost mu nije samo u učenju,

Već kol'ko si dušom predao se njemu,

Proučit ga može bilo ko od ljudi,

U primjeni njegovoj ti istrajan budi!



Kolika je snaga časnoga Kur'ana,

O tome nam zbori prostranstvo Islama,

S istoka na zapad prostire se svuda,

Njemu nisu potrebne ni bajke ni čuda.



Protiv zla se bori, protiv grijeha grmi,

On bogatstvo cijeni, ali ne u srmi,

Već u čistoj duši koja misli pravo,

Da razmišlja mudro, rasuđuje zdravo.



Svak' će sretan biti ko ga je učio,

Živio po njemu i predan bio,

Zato brate mili, i ti sretan budi,

Uči časni Kur'an i srce probudi!



Četranaest stoljeća već se navršilo,

Od kako je Božije svijetlo zasvijetlilo,

Još će svijetlit' jače i svijetli' će više,

Da zalije duše kao zemlju kiše,

.

Što ga više učiš, mudrost ti se vraća,

Vladati se po njemu, eto to je sreća,

Digni glavu, brate, vedro u svijet gledaj,

Ako učiš Kur'an, to ni za šta ne daj.



Teško svakom onom ko je učit znao,

Ostavio Kur'an i u ponor pao,

Božije prokletstvo na njega će pasti,

Umr'jeće bez sreće i najljepše slasti.



Potrudi se brate pa Kur'an nauči,

Živi po Kur'anu i mudrost dokuči,

Traži sebi sreću za života svoga,

Uči iz Kur'ana zakona vječnoga.



Preko šest hiljada Kuranskih ajeta,

Zakoni su ovog i budućeg svijeta,

Allah će nam svima po njima suditi,

Po njemu se vladaj pa ćeš spašen biti.



(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.105-108)




PRVA KABURSKA NOĆ



Dal' se plašiš mili brate, te kaburske prve noći,

Bojiš li se ti melekja, što će ti u goste doći?

Sve se rasu sa kabura i odoše tvoji mili.

Osta čovjek sam sa sobom, al' će duša tad da cvili.



Tad' nastaje čas kajanja i obračuna tvoga rada.

Ako budeš ti griješnik, propala je svaka nada.

C'jela slava ovosvjetska, i bogatstvo što si im'o,

Pred Munkirom malo vrijedi, ako savjet nisi primio.



Kaburska je soba tijesna, u to ćeš se uvjeriti,

A to nebi tako bilo, da si htjeo dobar biti.

Kad sam budeš pod daskama, u bijelim ćefinima,

Tad ćeš imat prvi susret, sa Božijim melekjima.



Mnogi će se počet kajat, šta je dobra propustio,

Ovaj svijet i imetak, prilika je svakom bio.

Svi smo mogli dosta dobra, mi za sebe učiniti,

A ne htjesmo jadni bili, sve će tada kasno biti.



Zar je preče išta bilo, nego dušu spasit svoju?

Prva noć je ponajteža, kad će čovjek sav u znoju.

Mučan biti i patiti – protiv sebe svjedočiti.

Svak' će teglit svoje grijehe, a mog'o je sretan biti.



U kaburu šta ti vrijedi, ko si, da si i čiji si?

Griješiš robe nisi smjeo, o tom' puno slušao si!

Šta ćeš reći melecima, a sve ćeš im priznat brate,

Jer si čuo bezbroj pua, da te oni svugdje prate.



Na svijetu dok si bio, ništa griješit nisi smio!

Ti si kratko ma svijetu, zašto nisi razmislio?

Gledao si dobri, brate, kad komšiju tvog zagrnu,

Eto vidiš da si znao, da ćeš doć' u zemlju crnu.



Znaš li, brate, zašto ti je, ovaj život Allah dao?

Ahiretska čaša, to je, pa i to si morat znao.

A ti stežeš ruku svoju, sa šejtanom zagrliš se!

Prije smrti svako treba, da imetkom izbavi se!



Od zemlje si robe stvoren, u zemlju ćeš opet leći,

Kud god iš'o šta radio, sve ćeš proznat sve ćeš reći.

Zato brate dok si ovdje, od zla svakoga sačuvaj se,

Čini dobro gdje god možeš – čini dobro i pokaj se!



Hej Vi ljudi što živite! Što po zemlji još hodite!

Nek Vam ovo savjet bude, Vi o njemu razmislite.

Za Ahiret spremite se, svi smo ovo dužni znati,

Jer u kabur kada stigneš, o'tal nemoj nikog zvati.



Prva noć je strašna teška. To ste čuli mnogo puta.

Teško svakom griješniku, ko dozvoli da zaluta.

Onom ko je dobar bio, on će džennet naslijediti,

Ovdje zasij i zaradi – pa ćeš tamo sretan biti.



Dok boluješ dobri brate, svi su tvoji zabrinuti.

Al kad umreš za tvoj miraz, oni će se pobrinuti.

Ništa neće poslije smrti, tvoje dobro vrijediti tebi,

Zato brate, Ti dok živiš džennet kupi samom sebi..!



(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str.111-112) 





MOLITVA ZA RODITELJE



Svemogući Bože Tvojih Ti sifata,

Sa molitvom stajem pred oprosna vrata.

Mo'limte za milost da mi grijehe brišeš,

I da me u dobre robove upišeš.



Molim te za oca i za majku svoju,

Ti uslišaj Bože ovu dovu moju.

Oprosti im grijehe rahmeta ti tvoga,

Neka prime dovu od evlada svoga.



Smjesti ih u Džennet kraj tvog poslanika,

To bi njima bila radost prevelika.

Da pored resula u džennet uniđu,

Havzi Kevser, piju, poslaniku priđu.



Da tvog poslanika selamom pozdrave,

I Tebe Allaha u džennetu slave.

Nemoj radi djece u azab da panu,

oprosti im Bože Ti na Sudnjem danu.



Daj im prostran kabur bez tvoga azaba,

Spasi ih suala i teškog hisaba,

otkloni im grijehe da u miru leže,

Da ih bukagija ne muči i steže.



Rad' griješnih evalada bit će puno jada,

Bez oprosta tvoga slaba nam je nada.

Za to ja te molim i oproste tražim,

roditelju mome jade da ublažim.



Ruke svoje pružam milosti Ti Tvoje,

Oslušni molitve ove skromne moje.

Uputi mi srce da Te uvijek slavi,

I da budem mu'min u Islamu pravi.



Da se sa Kur'anom u životu družim,

Tebi, Svemogućem! Da uvijek služim.

Da za oca, majku tražim magfireta,

Da im nasib budu ključevi dženneta.



Obećanje svoje Ti ćeš ispuniti,

Ko oprosta traži on će ga dobiti.

Za to Ti na sedždu evo griješni padam,

Svemogući Bože oprostu se nadam.



Moji mrtvi pretci što su preselili.

Meni u amanet svi su ostavili.

Da pazim na evlad i namaze svoje,

Rad' toga se najviše roditelji boje.



Za to sa namaza ja im dovu učim,

Želim da se dovom Svevišnjem prikučim,

Milost našim mrtvim rahmeta Ti Tvoga,

Da ne trpe kaznu rad poroda svoga.



Fatiha je dova sa sedam ajeta,

To je svjetla staza do vrata dženneta.

Ko je često uči on će sretan biti,

Allah će mu svaku želju ispuniti.



(Mehmed Mahmutović, Ugašena sjećanja, Zavidovići, 1986. godine. str 50-51)



MIZAN

Kad je Allah ovaj svijet stvorio,
Čovjek ga je u emanet primio.

Prvi čovjek i pejgamber bio je,
Al' sve jedno umirati moro je.

Smrt i život dragi Allah poznaje,
Svako ima stazu kojom putuje.

Niko ovdje neće vječno ostati,
Edžel ima svako mora mrijeti.

Na zemlji sve se rađa i dolazi,
Sve nestaje, odlazi i prolazi.

Svi žurimo sve se nekud putuje,
Svakog dana čovjek smrti bliži je.

Za dunjaluk svak' se brine kako će,
Eh, žalosti u grob leći moraće.

S, ovog svijeta svak' će morat otići,
Svakog od nas Azraiil, će obići.

Za taj trenutak uvijek se pripremaj,
Svak' je putnik za Ahiret dobro znaj.

Za to, brate, ovaj savjet prihvati,
Pa se nećeš u životu kajati.

U mladosti za starost se pripremaj,
I u tuđe imanje se ne uzdaj.

Što uradiš dobra to ćeš vidjeti,
Po, tvom radu Bog će te nagraditi.

Čuvaj zdravlje ko zjenicu oka svog,
To je savjet od Lokmana čuvenog.

Za svoj život bićeš pitan kod Boga,
To je njimet od Allaha dragoga.

Dunjaluk je jedna džada uzana,
Mnogi će je pokapati suzama.

Ovom stazom svako od nas putuje,
Do Mizana koji svakom kazuje.

Šta je dobra svako od nas radio,
Svako dobro Allah je umnožio.

U Kur'anu ima jedna besjeda,
To mnogome griješniku ne sjeda.

Nalazi se u poglavlju sedmome,
To je stroga opomena svakome.

Od osmog do devetog ajeta,
Pametan će uzet puno savjeta.

Dragi Allah čovjeku poručuje,
Da se svako ljudsko djelo vrednuje.

Svak će djelo svojih ruku vidjeti,
Zlo, il' dobro sve će se izvagati.

Šta je dobra svako od nas činio,
Svako djelo Allah je umnožio.

Ko uradi dobro djelo rad Boga,
Deset puta naći će ga kod Njega.

Svaku Zerru Allah će ti priznati,
Za Ahiret to će Allah čuvati.

Tvoj ibadet, tvoje misli i djelo,
Sve će doći pred tebe na vidjelo.

Tvoje grijehe Allah može oprostit,
Za to trebaš Istigfare ti činiti.

Što uradiš grijeh prema čovjeku,
Traži halal dok si na dunjaluku.

Allah neće u to prvo ulazit,
Pa bi mo'go radi toga odgorit.

Nemoj život uzalud provoditi,
O Mizanu trebaš mnogo misliti.

Teška jada i čemera ljutoga,
Ko ne ima dobrih djela kod Boga.

Pred Mizanom suze će se ljevati,
Kod Mizana griješnik će plakati.

Ovdje će se svako morat zastavit,
Svako djelo meleki će izmjerit.

Zlo il' dobro svak' će ovdje vidjeti,
Svojih djela mnogi će se stidjeti.

Blago onom ko sevaba imadne,
Kraj Mizana moći će da odahne.

Griješna ruka ovdje mora zadrhtat,
Svaki kitab ovdje će se izvagat.

Svak' će biti svojom brigom zabrinut,
Svak' će biti svojim grijehom ogrnut.

Mnoga usta ovdje neće prozborit,
Jer će amel mjesto toga govorit.

Mnoge oči nijemo će gledati,
I na strašnu presudu će čekati.

Džehennem će svoja vrata otvorit,
Crna tama tada će se pojavit.

Dragi Allah tad će emer učinit,
Meleke će u safove postavit.

Džehennemski haznadari oni su,
Bez milosti za čovjeka strašni su.

Tu će mnoga majka gorko zaplakat,
Jer za djecu nije mogla dževab dat.

Griješnici  po Mahšeru trčat će,
I halala od svakog tražit će.

Nikome neće niko htjeti oprostit,
Svak' će morat o sebi se zabavit.

Mnoge majke u Džehennem krenut će,
Radi djece one jadne gorit će.

Brat sa bratom neće htjeti vidjeti,
Svak' će tada o sebi se brinuti.

Jedan od njih u Dženet će krenuti,
A drugi će na presudu čekati.

Božji Mizan tad će pravdu djeliti,
Meleki će naša djela mjeriti.

Šta si reko il' mislio vidjet ćeš,
Radi grijeha dobri brate plakaćeš.

Ti ćeš sobom u svoj kitab gledati,
Sam ćeš sebi ti ovdje presuditi.

Na tom mjestu ništa nije skriveno,
Svako djelo bit će ovdje viđeno.

Svak' će ovdje svoje pravo tražiti,
Kako ćeš se s dužnikom halaliti.

Za to ne idi s tuđim hakom pred Boga,
Možeš otić' u Džehennem zbog toga.

Božji Mizan podugo će trajati,
Allah znade kad će Mizan prestati.

Jer se nikom u Džehenem ne ide,
Svak' bi htio Džennetlija da bude.

Braća će se radi prava posvađat,
Niko nema dobrih djela za prodat.

Svak' će svoju Zerru prava čekati,
Tužno li je takav prizor gledati.

Svaka pravda morat će se ispunit,
Allah dragi ovdje će je dijeliti.

Mnoge oći u vatru će gledati,
Svako će se na dunjaluku jadati.

Griješnik će svoju majku proklinjat,
Od Allaha uništenje poiskat.

Ta mu dova uslišena neće biti,
Jer za grijeh svak će morat odgorit.

Tada ćeš se svojih grijeha sjetiti,
Što nasihat nisi htio slušati.

Šta ti vrijedi, ko si šta si, čiji si,
Ovde će se pokazat kakav si.

Svako od nas kaže uvijek dobar je,
Ali djela pokazt će kakav je.

Nema ni s čim da se brate pohvališ,
Na Mizanu dok dijela ne izmjeriš.

Kad izvagaš svoj dunjaluk i djela,
Najteža je nevolja prohujala.

Ako kreneš ti za Džennet spašen si,
Ako kreneš u Džehennem stra'do si.

Meleki će griješnike skupiti,
Džehenemu sviju će ih predati.

Žarko sunce nisko će se spustiti,
Paklena će tad vrelina nastati.

Tad će Allah griješnike pozvati,
Šta ih čeka to će ovdje saznati.

Svak' će svoja djela sobom nositi,
I za djela svak' će svoja goriti.

Ljuti bezdan vrata će im otvorit,
Gdje se grijeh mora vatrom odgorit.

Munadija tad će se oglasit,
Griješnike pred paklom će pozvati:

“Griješnici pred Džehennem dođoste,
I za djela tešku kaznu dobiste.

Griješnici, zašto niste slušali,
Zašto niste vi objave slijedili?

Vašeg oca sotona je zaveo,
Poslije grijeha on se odmah pokajo.

Zašto niste i vi njega slijedili,
Zašto niste istigfar donosili?

Ko se nije svoga Rabba bojao,
sam je sebe pred Džehennem doveo.

Danas će te bukagije dobiti,
i za grijehe teške kazne patiti.“

Tad će Allah zebanije pozvati,
Jer će one griješnike mučiti...

Užasna je teška kazna paklena,
Kušat će je ta družina nesretna.

Od čovjeka nije ništa skriveno,
Jer Kur'anom sve je nama rečeno.

Kroz Kur'anske poruke ste slušali,
Šta je bilo s onim što su lutali.

Božija kazna na njih se je sručila,
Jer se nije opomena slušala.

Svi narodi što su prije stradali,
Oni nisu pejgambere slušali.

Nesreća je iznenada stizala,
Kad se nije Božija riječ slušala.

Ko se nije Božijoj riječi odaz'vo,
Taj je danas pred Džehennem stigao.

Božija riječ mora se izvršiti,
Danas će se pakao naseliti.

Nesretnici džehenemski plakat će,
Haznadara džehennemskog pozvat će.

„Možeš li nam ove muke prekratiti,
Dal' nas možeš zauvijek usmrtit?“

Malik će im na to odgovoriti:
„Vi ste ovdje jer morate patiti.

Što hoćete vi Božije asije?
Muče li Vas paklene zebanije?

Svi ste znali da morate umrijet!
Svoja djela pred Allaha donijet.

Vaša patnja još će se povećati,
Sad je kasno rad' grijeha se kajati.“

O ovome mudri Kur'an rekao je,
I razumne na poslušnost poz'vo je.

Mudri Kur'an razumne upućuje,
I Božije staze im pokazuje.

Iz Kitaba o Mizanu čuje se,
Zlo il' dobro svakom mora mjerit se.

Svi imamo  po dvojicu meleka,
Nad nama je Božija straža velika.

Danju noću uvijek su sa nama,
Sve potanko oni znaju o nama.

Allah svojim svjedocima vjeruje,
Svaku tajnu Božiji melek poznaje.

Kud god kreneš svud te vide i prate,
Za Ahiret opet pratnja čeka te.

Do Mizana čovjeka će dopratit,
Njegov amel s dunjalukom izmjerit.

Nikom Allah neće zulum učinit,
Nit će Mizan bilo koga prevarit.

Tuđe pravo teško će se okupit,
Dobrih djela na prodaju neće bit.

Iftire će veliku cijenu imati,
Zbog iftira mnogo će nas gorjeti.

Božija pravda ahiretom svjetlit će,
Jer nepravda samo ovdje nestat će.

Bogataši kraj Mizana čekat će,
Zbog bogatstva mnogi od njih plakat će.

Oni što su grabežljivo živjeli,
I imetke što su tuđe pojeli.

Ovdje će ih bukagije čekati,
Zlatom će ih meleki okovati.

Neka vide što su sebi spremili,
To je kazna što su bili oholi.

Bogatstvo im ništa neće pomoći,
Nestalo je suhog zlata i moći.

Ovaj svijet Allah kaže kratak je,
A Ahiret Kur'an kaže vječan je.

S ovog svijeta svako mora putovat,
Za dunjaluk svak' će Bogu dževab dat.

Dunjaluka dobro treba čuvat se,
I polahko za Ahiret spremat se.

 Treba Bogu istigfar donosit,
I za grijehe Allahu se kajati.

Da nas Allah Džehennema zakloni,
Naše grijehe da nam Allah pokloni.

Možda ćemo Bogu dževab učinit,
I Allaha za grijehe umolit.

Al je teško čovjeku se odužit,
Teško se je sa griješnikom nagodit.

Dobri ljudi kraj Mizana sjedit će,
I Allaha Milostivog slaviće.

Prijatelji ovdje će se grliti,
Jer će grijehe Allah im pokloniti.

Aršu Rahman u hlad će ih primiti,
Meleki će svoje goste služiti.

Ovdje će se džennetlije odmorit,
I Allahu zahvalu će učinit.

Kada ovo dobri brate saslušaš,
Trebao bi, sam sebe da upitaš.

Jesi li se za Ahiret spremio,
Dal' si do sad kao mumin živio.

O Mizanu puno trebaš misliti,
Naša djela ondje će se vagati.

Sve ćeš morat jednog dana ostavit,
Ti se moraš na Ahiret preselit.

Prije toga nemoj ovo propustit,
Od Allaha trebaš oprost zatražit!

Sve namaze preostale naklanjaj,
Pa se onda u Allaha pouzdaj!

Ako što god nekom drugom duguješ,
Treži halal da pod dugom ne umreš.

Svakog dana čini dobro svakome,
Al' najviše svom komšiji prvome.

Kada kreneš s ovog svijeta putovat,
Komšija će tad za tobom zaplakat.

Čuvaj namaz nemoj da ti ostane,
Prvo će te hisabiti po tome.

Nek' te Kur'an kroz život upućuje,
Nek' ti Kur'an pravi put pokazuje.

Budi učen jer je mudrost u tome,
Nejbolje ćeš tako pomoć drugome!

Ne otkrivaj sramote kod drugoga,
Allah će te nagraditi zbog toga.

Pravi mumin nasihat će poslušat,
Od Allaha oprosta će poiskat.

Niko ne zna kad će dunja prestati,
Kad će Allah preda se nas pozvati.

To je tajna koju Allah poznaje,
Tu mes-elu odgovorit teško je.

O Mizanu puno trebaš misliti,
Jer ćeš ovdje svoj dunjaluk vagati.

Blago onom ko se ovde zasmije,
Ko gunahe dobrim djelom pokrije.

Nek nas Allah obraduje oprostom,
Naša djela nagradi sa Džennetom!

(Mehmed Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982. str. 33-46)



TREZVENJAK

Okusio nikad alkohola nijesam,
gledao sam pijanca kao da je bijesan.
Čudio se svakom ko sam sebe ništi,
zar savjesti nema i zar ga ne tišti.

Gledao sam ljude strmoglavo lete,
taj nema obzira ni na svoje dijete.
Napije se jadan da se briga riješi,
teško svakom onom ko se time “tješi“

Čudio se svakom koji se opija,
u očima trezvenih on je nistarija.
Opija se čovjek da radostan bude.
al' taj otrov ljuti uništava ljude.

Mučki ga ubija i mozak razara,
i stotine zdravih u kretene stvara.
Hoćeš li da vidiš dal' je dobro piti,
stani kraj birtije i sve ćeš vidjeti.

Iza svake čaše nesreća se krije,
pijan kavgu traži, želi da se bije.
Ni rođena brata pijanac ne žali,
jer pijan čovjek ne zna da se šali.

Pijanci se šakom u grudi busaju,
hvale se junaštvom sebi se rugaju.
Rasipaju novac ludo se razmeću,
u crnoj nesreći, jadni traže sreću.

Ko se time hvali on sam sebe vara,
vrata cnoj bijedi na kući otvara.
Radi toga jedna porodica pati,
pijan otac često sebi život skrati.

Stani pijanico! kud si nasrnuo?
hodaš nad bezdanom, da bi se gurnuo.
Sramota je tako život završiti.
ostavi se čaše pa ćeš setan biti.

Drugom svoje novce u džepove mećeš,
zar ništa za djecu ostaviti nećeš?
Vidiš li ti ko'lko porodica pati,
pravo u smrt juriš ne umiješ stati.

Pijanac se uv'jek sa nesrećom grli,
on crnoj sudbini u zagrljaj hrli.
Koliko li puta zdrav u jutro pođe,
a bez glave kući u sanduku dođe.

Gdje se peče kazan tu se pjesma čuje,
odmah poslije toga pođe da se psuje.
Poslije ove gozbe đavo se raduje,
mnoga majka takvo sijelo oplakuje.

Samo trijezan može ovo sagledati,
nepomućen razum sve može da shvati.
Sretnik je trezvenjak jer pameti ima,
nit' pije nit' voli sjedit s pijanima.

Iza svake čaše nesreća se krije,
Trijezan se s pijancem družiti ne smije.
Krv rođene djece pijanac popije,
Svoju kuću ništi, jadnu ženu bije.

Svaki dinar truda naša kuća treba,
svakom domu traba i sreća i hljeba.
Dobar otac svaki porodicu pazi,
gostione mrzi u njih ne zalazi.

Kad bi mnoga krčma progovorit znala,
šta je pijanica u propast poslala.
Koliko je djece ostalo bez oca,
da bi krčmar lako došao do novca.

Kol'ko mališana za ocem tuguju,
idu za kovčegom oca oplakuju.
Na čiju će dušu te suze da padnu,
što ostavi otac porodicu jadnu.

Drumovima našim, tužno vijenci zbore,
svakog časa nesreća i kola igore.
I na kraju tužno porodica vrišti,
alkohol je krivac, oca nam uništi.

Ja sam eto trezvenjak i nikad ne pijem,
od pijanih nekad moram da se krijem.
Luda i pijanac to su dva jednaka,
zato mnoga hoda u crnini majka.

Ko stihove ove bude pročitao,
Ako čovjek bude odgovor bi znao.
Da je ljudski život šteta ogasiti,
zato primi savjet: Nemoj nikad piti!

Ko razuma ima može promisliti,
trezvenjak će dugi vijek proživjeti.
Jer on zdravlje čuva i na životo pazi,
djeci, domu svome, trijezan dolazi.

(Mehmed Mahmutović, Pregaoci, Zavidovići 1978. str. 28-31)



RANO RANILAC

Sa svitanjem zore, kad ptice cvrkuću,
na noge ustani i otvori kuću.
Sa čistom se vodom, umij i osvježi,
na poso' se spremaj kajiše priteži.

Jutrom budi horan, budi puno vrijedan,
ko je dobro čestit, neće biti bijedan.
Na dlanima ruku sreća ti se piše,
uz pune hambare, vedrije se diše.

Rad je djelo časti, tako mudri vele,
to kažu i oni, što bogati biti žele.
S rosom se kuje sreća, poranit dobro treba,
jer ko god dobro rani, neće željeti hljeba.

Ne daj, da te lijenost u krevetu drži,
rađe nek te sunce, cijelog dana prži.
U radu je sreća svakog pojedinca,
radom se podiže, ljudska zajednica.

Ko god puno spava tanka mu je sreća,
zato budi lasta ranog proljeća.
Ustaj druže rano, rada se prihvati,
ko neće dobro da radi, taj mora dobro da pati.

Nikad nemoj druže, od drugih živjeti,
jer ćeš tako morati drugih se stidjeti.
Hljeb sa svojih dlanova, nikad gorak nije,
ko ustaje dobro rano, taj će zakućit prije.

Lijenost je dušmanin, što te uljuljkuje,
starost lošu mladost uvijek oplakuje.
Znoj sa čela skidaj, nikog se ne stidi,
ko je dobro čestit, to se na domu vidi.

Na uranskom jutru sreća se dijeli,
ko ustaje rano, taj zdrav biti želi.
Svakom tijelu treba, umjerena rada,
sviježa voda jutrom u eliksir spada.

Ustaj svako jutro, ustaj dobro rano!
pogledaj sitnog mrava, na poslu već osvanuo!
I pčela na mirisnom cvijetu, tiho zuji i radi,
korisnim radom našim, život se bolji gradi.

Ko porani rano, taj napretku teži,
od njeg' siromaštvo i tankoća bježi.
Nemoj da te sunce iz kreveta diže,
jer ko mnogo spava, taj sve pada niže.

(Mehmed Mahmutović, Pregaoci, Zavidovići 1978. str. 26-27)



OD DUNJALUKA DO AHIRETA

Smrt je gorka čaša, ispit će je svako,
Ko se ne pripremi, kajat će se jako.
Svaka druga čaša može se odbiti,
Al' smrtna se ne da ni s čim zamjeniti.

Dal' si ikad o tom' brate razmišljao,
Jel' ti hladni kabur ikad na um pao.
Tvrde daske jorgan, zemlja dušek hladni,
Eto šta nas čeka, prijatelju jadni!

Težak ispit slijedi, zar ne imaš straha?
To je obećanje, Velikog Allaha.
Zlo il' dobro tvoje, u tebe će ići,
I dva pratioca u kabur će stići.

Tvoj tefter života, sav uz tebe ide.
Da ga suvaldđije pretresu i vide.
I najveću tajnu oni će otkriti,
Mnogo će te pitat, teško će ti biti.

Prijatelji tvoji, plaču i cvijele,
Mrijeti se mora tako oni vele.
Teške suze liju, al' te ostavljaju,
I strogom Munkiru, tada te predaju.

Jedni te teslime, a drugi te prime,
To je Bož'ji Zakon, mili pobratime.
I kad se probudiš vidjet ćeš očima,
Kako se je tebi sresti sa melekima.

Nekog će pozdraviti i blago mu reći:
“Živi prijatelju u vječitoj sreći!
Nek te milost Božija do dženneta prati,
Džennetske saraje Allah će ti dati.“

Nekoga će mrko imenom pozvati:
“Znaš li gdje si došo žalosna ti mati?
Ti si čuo za nas da ćemo ti doći,
Ko na ispit dođe, žalosno će proći.“

Kako li će čovjek ovaj ispit dati?
Da li se za grijeh može opravdati?
Stroge suvaldžije sve o nama znaju,
Dunjalučke knjige za svakoga imaju.

Zlo il' dobro tvoje tebe će čekati.
Zato dobro pazi šta ćeš tamo slati.
Jezik strogo čuvaj, možeš se posjeći,
Gori je od sablje, to ti mogu reći.

Za nekog je kabur užasna tamnica,
A za nekog bašta kićenih ružica.
Sam je sebi praviš i sebi pripremaš,
Tu se mora doći, drugog  puta nemaš.

Tamo kud se ide ne ima povratka,
Niti ma sunca, a niti izlaska.
Nema bijela dana, nema mjesečine,
Tamo vlada zakon kaburske tišine.

Neko će se divno u san utopiti,
Džennetska će se vrata njemu otvoriti.
Rajski perivoji gdje rijeke žubore,
Hurije čekaju da vjerike dvore.

Čuj rođeni brate, pripremi se za to,
Ne skupljaj novac i varljivo zato.
Odavde ćeš samo ponijet ćefine.
Dal' misliš o tome, da li te to brine?

Pa zašto je čovjek takav u životu?
Mnogi sa sobom u grob, vučemo sramotu.
Za tuđi imetak u pako' se ide,
Pred Bogom će ljudi morat da se stide.

Sve što okom vidiš, Allah je stvorio,
Zemlju u emanet nam ostavio.
Upute Božanske svi smo dužni znati,
jer ćemo po njima hisab polagati.

Pred djela će svoja, svako morat stati,
Tvoji pratioci spise će predati.
Dali ćeš se stidjet, il' ponosan biti,
Neko će se radovat, neko suze liti.

Džennetska su vrata vazda otvorena,
Al' bez rajskog ključa tu ulaska nema,
Spremi ih što prije možeš umrijeti,
Trebaš ih sa sobom u grob ponijeti.

Prije nego stigneš pred kabur studeni.
Pobrini se za sebe moj brate rođeni.
Nemoj da ti život uzalud proleti,
Smrtna čaša hoda, svak' će umrijeti.

(Mehmed Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići 1982. str. 61-64)



RAMAZANSKI POKAJNIK

O veliki Bože! ja Ti ruke dižem,
pred kapiju oprosta evo i ja stižem.
Molim te za milost griješnik sam ljuti,
želio bih vrata teobe dodirnuti.

Ruke su mi griješne grijeh su radile,
oči se s haramom često put sladile.
Otvrdlo mi srce pa savjet ne čuje,
težak sam griješnik, razum mi kazuje.

Iz kafane slušam kad ezani uče,
na put bez izlaza sotona me vuče.
Osjećam da tonem i propadam ljuto,
za to molim oprost da ne bi zaluto.

Nestalo mi vjere pa ništa ne vidim,
i kad haram radim ništa se ne stidim.
Dal' ovakav smijem pred Allaha doći,
kroz kapiju smrti, opet moram proći.

Kad je prvi čovjek grijeh uradio,
po kazni je džennet odmah napustio.
Poslije takvog grijeha Bogu se kajao,
tražeći oprosta dugo je stajao.

Tako i ja griješnik eto sam saznao.
I mene je šejtan za dugo varao.
Kako li ću griješnik ja u kabur leći,
šta ću melekima ja o sebi reći.

Griješio sam puno i grijeh priznajem.
Savjest mi nalaže da se sad pokajem.
Na koljena padam obraćam se Bogu,
jer ovakav griješnik pred Boga ne mogu.

Bajramski se doček svugdje primjećuje,
ko je postit htjeo sada se raduje.
Divna li dočeka Svemogući Bože,
samo pravi mumin to doživjet može.

Dok se jedni postom i vjerom ponose,
neki svome dinu sramote nanose.
Nit' postiti hoće niti grijeh kriju,
nek nam kažu ko su, ako kazat smiju.

To su kolebljivci nego šta bi bili,
jer vjernici pravi uvijek su postili.
Ramazanski dan z anas su ispiti,
mumin iskren može uvijek postiti.

Pokajnički molim, postim svakog dana,
Nijesu mi teški dani Ramazana.
Evo sad se vraćam u okrilje vjere,
jer Ramazan časni moje grijehe pere.

Bogu obećajem uvijek ću postiti.
Želim časnim postom grijehe otkupiti.
Allahu na sedždu evo griješnik padam,
Svemogućeg molim oprostu se nadam!

(Mehmed Mahmutović, Munzira, Zavidovići 1990. str. 65-67)



MOM PRIJATELJU

Prijatelju, da li ćeš me poslušat?
Ja bih tebi kazo' jedan nasihat.

Kako treba roditelja poštovat.
Dobročinstvo kako treba uzvraćat.

Od bešike u život se polazi,
Tu je otac da na tebe pripazi.

On te hrani da na noge ustaneš,
I da čovjek jednog dana postaneš.

Od davnina tako se je radilo,
I na tom se ljudsko društvo gradilo.

O djeci se neko mo'ro brinuti,
I za život trebo' ih je spremiti.

A zahvalna djeca su se starala,
Ocu, majci, ovaj dug su vraćala.

Jer kroz odgoj najlakše je poznati,
U koga je dobar otac i mati.

Nek' se za to svaka majka pobrine,
Iz halala nek dječicu podigne.

Od halala dobra djeca nastaju,
I kroz život dobri ljudi postaju.

O tom treba mnogo brige voditi,
Ko ne vodi, mogao bi žaliti.

Djecu treba sve na oku držati,
Pa će tako lijep odgoj imati.

Blago onom roditelje ko ima,
Ko ne mora zaplakati za njima.

Divno li je oca, majku imati,
I uz krilo roditeljsko živjeti.

Roditelj se zaboravit ne smije,
Čemu plakat poslije smrti, kasnije.

Dok su živi slabo ih se sjećamo,
A kad umru, suze gorke lijemo.

Otac, majka dok su živi sretan si,
Dok ih imaš, još uvijek dijete si.

Roditeljski blogoslov je najbolji,
On pomaže u velikoj nevolji.

U teškoći prijatelji nestaju,
Otac, majka do života istraju.

Prijatelja imaš, pa ga izgubiš,
I iz svijeta ti ga opet namiriš.

Al' kad majke ili oca nestane,
nikad žalost u srcu da prestane.

Ko' roditelj niko ne zna voljeti,
Il' ko oni dobro ti poželjeti.

U brizi su uvijek misle na djecu,
Roditeljska ljubav gori u srcu.

Hrane oči kada djecu gledaju,
I od djece radosti pogledaju.

Kad su djeca na postelji bolesna,
Tad su srca roditeljska žalosna.

Ove brige majka teško podnosi,
Bol i tuga njeno srce raznosi.

Niko ne zna kao majka zaplakat,
Ni blagoslov kao otac ne zna dat.

I kad spava majka voli i brine,
Brižna liježe, brižna vazda ustane.

Kad se djeca od radosti zasmiju,
Tada srca roditeljska ogriju.

Mnoga ljubav dođe, pa i nestane,
Al' za djecom nikad ne prestane.

Takva ljubav od rođenja nastaje,
I do smrti nikada ne prestaje.

To je veliki naš emanet od Boga,
Otac, majka, vole od nas svakoga.

Ova milost, to je njimet sviju nas,
Jer bez toga nesto bi svijet vas.

Svak' se može na tebe naljutiti,
I u srdžbi svak' može zamrziti.

Al' roditelj mrziti ne umije,
Otac, majka, opraštaju najprije.

Tuđe srce teško prašta uvrede,
Tuđa usta zbore gorke besjede.

Srce majke ne umije mrziti,
Jer ko ona niko ne zna voljeti.

Kad te ruže dobri otac i mati,
Iza toga oni pođu plakati.

Majka može da se brzo naljuti,
Al' je lahko takva srdžba napusti.

Majka često suzama opominje,
Uzdasima njezin savjet počinje.

Uvijek usta blagoslova puna su,
Uvijek oči zaplakati spremne su.

Kud god ide, sve o djeci govori,
Boga moli, blagoslov im sve zbori.

U majke je riječ topla mekana,
Ko da biser toči s dragih usana.

Pogled joj je kao zraka od sunca,
Uvijek ljubav silazi joj sa srca.

Divna ruka materina topla je,
Imat majku za svakoga sreća je.

Majke često i nafile klanjaju,
I Allahu molitve upućuju.

Da se Allah dobroj djeci smiluje,
I od svake nesreće ih zaklone.

Dal' se iko može tako radovat,
Ko' roditelj kad te hoće pogledat.

Ko zijaret roditelje učini,
I hediju od srca im pokloni.

Allah će ga milostivo pogledat,
I od grijeha Allah će mu oprost dat.

Od nesreće Allah će ga čuvati,
Roditeljska dova će ga štititi.

Od evlada on će hajra imati,
I Džennetom Bog će ga nagraditi.

Ljudski grijeh srdžbu Božiju zaziva,
A od sviju, ponajviše ova dva.

Neposlušnost ocu, majci prvi je,
A zulumčar težak biti drugi je.

Dragi Allah poručuje svakome,
Ovi grijesi bit će teški onome.

Ko odgurne roditelja od sebe,
Taj je mržnju uz'o Božiju na sebe.

Ko ne htjedne roditelje slušati,
Poniženjem Allah će ga kazniti.

Sve do smrti neće mira imati,
Zle udarce sudbine će primati.

Svugdje će ga musibeti pratiti,
Otac će ga proklinjati i mati.

U životu s teškoćom će živjeti,
Smrtni sahat teško li će podnijeti.

Od mezara teške muke nastaju,
I do Sudnjeg dana ne prestaju.

Na mahšeru kazna će se povećat,
Džehennemska patnja će ga dočekat.

Svaki grijeh Allah može poklonit,
A i kaznu Allah može odgodit.

Osim onog na kog suza poleti,
Tog će Allah i meleki prokleti.

Ovaj grijeh Bog će bejan učinit,
Radi drugih da se mogu poučit.

Da očima svako svojim pogleda,
Težak život neposlušnog evlada.

Svak je dužan da na sebe pripazi,
Dani idu, smrt svakome dolazi.

Tjeskoban je smrtni sahat svakome,
Šta će biti na ispitu prvome?

Srmt je čaša puna gorkog čemera,
Svak je pije nakon Bož'jeg emera.

Ko u pravdi bude život proveo,
I od grijeha ko se bude čuvao.

Lahkom smrću Bog će ga nagraditi,
I džennetska vrata mu otvoriti.

Na vratima meleki ga čekaju,
I hurije da mu počast odaju.

Tako Allah pravedne nagrađuje,
I svak' treba, da pravedne poštuje.

Od nepravde ko god bude živio,
On je sebe u Džehennem spremio.

Zulumćari takvi ljudi zovu se,
Bezdušnici tvrda srca znaju se.

Allah dragi zulumćaru prijeti,
Teško njemu, Allah će ga kazniti.

Od nepravde zulum prvo počinje,
Svaka suza zulumćara proklinje.

Ovaj spjev je opomena svakome,
Nek se svako svome halu okrene.

Da pogelada šta je prošlo do sada,
I na sebe, nek pripazi od sada.

Oca majku nek' od sada pripazi,
I na riječ s njima nek' ne izlazi.

Tiho, blago, nek' sa njima govori,
I pred njima, što ne valja ne zbori.

Da uvijek bude ima na očima,
Zlo il' dobro, nek dijeli sa njima.

Nek' se čuva roditeljskog uzdaha,
Nek' se boji kazne moćnog Allaha.

Na Mizanu gdje se djela vagaju,
Neposlušna djeca će da strahuju.

Teškom kaznom Allah će ih kazniti,
Oca, majku, ne htjedoše slušati.

Po svijetu mi očima gledamo,
Mnoga djeca ne valjaju, svi znamo.

Rodizelje ko' da nisu imali,
Ko' bez majke da su ovde postali.

Majka ga je rodila, odhranila,
I za život majka ga je spremila.

Podižući mnoge suze prolila,
U bolesti oči nije sušila.

Mnogi starci i starice govore,
Da im vrata tuđa djeca otvore.

Dok njihovi po svijeti lutaju,
Oca, majku, kao i da nemaju.

Ko god ne zna roditelja štovati,
Čast i obraz nikada neće imati.

Srca su im bez milosti kamena,
Sudbina ih čeka teška čemerna.

Zar ne znaju šta ih čeka, saznat će,
Djecu svoju u životu željet će.

Okusit će gorku čašu šerbeta,
I prokletstvo cijelog svijeta.

Prijatelju, ja te zovem iz srca,
Slušaj dobro svoju majku i oca.

Ako žive roditelje ti imaš,
Pred Džehennemom bolan stojiš neka znaš.

Na hizmetu ocu, majci, budi ti,
Allah će te u životu čuvati.

Kud god ideš, vazda im se navraćaj,
Niko tebi nije preči bolan znaj.

Bez poklona oni tebe primaju,
I od srca vazda ti se raduju.

Kad se ocu il' materi pomoliš,
I u kući, riječ neku prozboriš.

Vedra lica vesele se dolsaku,
Ko siroče sunčevom izlasku.

Zar ne vidiš divne oči vesele,
Vidiš, bolan, što su te poželjele..?

Vidiš osmijeh, vidiš radost u njima,
Gijehota je željeti se sa njima.

One ruke koje su te hranile,
One oči koje su te gledale.

Smiješ li ih zaboraviti ikada?
To bi bila, brate, ljuta nepravda.

Ako srce od kamena ti imaš,
Proplako' bi, šta te čeka ako znaš.

Od hedija što se rukom dijele,
Najjača je roditeljaska, to vele.

Nikom više ti brate ne pripadaš,
Kol'ko majci to sigurno bolan znaš.

Ti si dio od matere rođene,
Drž' se krila i matere voljene.

Kao majka ko te može voljeti,
Kao ona, ko te može željeti.

Svako znade toplu suzu sakriti,
Majka ne zna jer umije voljeti.

Roditelji srcem vole i žele,
Jer njihove ruke su te njihale.

Prijatelju a i brate rođeni,
Mi smo ljudi od Allaha stvoreni.

Postajemo , rađamo se, to se zna,
Umiremo, selimo s dunjaluka.

Od savjeta živjelo se do sada,
To pravilo važit će i od sada.

S, nasihatom srca su se mekšala,
Mudra srca nasihat su slušala.

Bož'ja riječ čovjeku je poslana,
Mudri Kur'an uvijek ide pred nama.

Uzmi mudrost iu Kur'ana i gledaj,
Prouči ga po o svemu nešto znaj.

Sve što rukom uradiš i učiniš,
Zlo il' dobro ti u srcu pomisliš.

Za Allaha ništa tajna to nije,
To ćeš vidjet prije ili kasnije.

Vel'ka sreća svakome je u tome,
Da u srcu misli dobro svakome.

Al' najprije roditelje pripazi,
I na riječ, ti, s njima ne izlazi.

Poslušaj me pa se nećeš pokajat,
Roditelju vazda čini ti hajrat.

Taj će sevab dragi Allah mjeriti,
I Džennetom Bog će te nagraditi.

Djecu svoju ti lijepo odgoji,
Jer za djecu težak dževap predstoji.

Svoga oca, a i majku ti poštuj,
I poslušnost ti im svoju iskazuj.

Budi radost svome ocu i materi,
Da ti tijelo u vatri ne sagori.

Ako imaš ti svlade pogledaj!
Tako tebe tvoji vole bolan znaj.

Ne podiži svoga glasa pred njima,
I u tome budi primjer drugima.

Ako želiš dobru djecu imati,
Trebaš dobro roditelje stimati.

Pokaži nam dal' si dobro odgojen,
Il' sotoni na nemilost ostavljen.

Ocu, majci išti dobro od Boga,
I u tome bodri svakog drugoga.

Moli Boga za gunahe nihove,
Da im tijela u vatri ne sagore.

Ove dove Allah će ti uslišat,
Mjesto će im u Džennetu Allah dat.

Dobra djeco, što ste do sada,
Nek vam ovo' savjet bude od sada.

Oca majku Vi od sada slušajte,
Pa se za to svakom dobru nadajte.

Ne pokazuj svoju srdžbu pred njima,
Budi dobar i poslušan ti njima.

Kad ulaze stojeći ih dočekaj,
Iz srca im poštovanje ti podaj.

Kad od kuće ti majčinske polaziš,
Treba majci ti  ruke da poljubiš.

Gledaj pismo od matere voljene,
Bistre suze po njemu su padale.

Svaka majka kad se djece prisjeti,
Tople suze ona pođe ljevati.

Dobre majke odgojite dječicu,
Nek istinu uvijek nose u srcu.

Dobro dijete meterina dika je,
Loše dijete materina tuga je.

Po odgoju svako može poznati,
U koga je kakav otac i mati.

Koje dijete iz harama nastane,
Teško čovjek od njega da postane.

Na to otac mora dobro paziti,
Od harama mora kuću čuvati.

Milo dijete kada ovao pročitaš,
Stani malo da ti sebe upitaš.

Dal' za tebe ima koja poruka,
Jel' za tebe ova knjiga pouka.

Digni ruke pa Allaha zamoli,
Tvoju dovu Allah dragi najvoli.

Dobro dijete rosi oči suzama,
I Allaha uvijek moli dovama.

Da mu ocu, a i majci oprosti,
U životu da ih prate radosti.

Da hizmetom kod njih Džennet zaradi,
Da i njemu dobri budu evladi.

Dragi Bože! Velikog ti rahmeta,
I zineta sviju osam dženeta.

Naše majke i očeve voljene,
Ti zakolni teške kazne paklene.

Oprosti nam svima grijehe Ja Rahim,
Uputi nas tvojoj stazi Ja Kerim.

Prijatelji ja Vas molim iz srca,
Sjetite se moje majke i oca.

Na ahiret oni si preselili,
Dušu svoju Allahu su predali.

Od srca im hediju poklonite,
I Fatihu za dušu proučite.

(Mehmed Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982. str. 11-26)




HIDŽRA

O ti poslaniče, Bog ti poručuje,
Skloni se iz Meke, Allah naređuje.
Trpio si zulum i teške uvrede,
Izvedi vjernike iz ove bijede.

Skloni se u Jesrib, gdje je Isalm tvrđi,
A ostavi Meku, bijedi i hrđi.
Allah će te vratit kao pobjednika,
Tada će te priznat kao poslanika.

Bijes od mušrika ne poznaje mjeru,
Mrze te i Islam svetu Božiju vjeru.
Ti se hrabro strpi, sve to Allah vidi,
Mnogi će se mušrik gorko da zastidi.

Pozovi ashabe nek i oni odu,
Opet ćete imat i kruha i vodu.
Allah će se za vas sviju pobrinuti,
Neće se od gladi tamo umrijeti.

Sačuvajte vjeru u jednog Boga,
Ne postoji ništ avažnije od toga.
Strpljive će Allah dobro nagraditi,
U Kur'anu piše šta trebaš raditi.

Mušrici ti kuju veliku zavjeru,
A Bog ti otkriva njihovu namjeru.
Ne brini za društvo, ne brini za sebe.
Božiji poslaniče, Allah je uz tebe.

Kad se spusti suton, kad nestane dana,
Pod okriljem noći bježi od pogana.
Bijesni će biti pa te progoniti,
Allah će im dati dušu i srce slomiti.

Bogu se pomoli za se i za svoje,
Što na Božijoj straži ko' lavovi stoje.
Pomozi nam Bože, da se preselimo,
I zavičaj novi svi da zavolimo.

Mus'ab,bin Umejir u Jesribu sada,
Ko Resulov vezir on Jesribom vlada.
Tu je Islam svoje raširio grane,
Tu se može malo, malo da predahne.

Zasijao Jesrib sa svjetlom od Boga,
Prigrlio vjeru u Boga jednoga.
Tvrđava Islama Jesrib će da bude,
A mušrici bijesni pa ga štrašno kude.

“Zar mi s čobanima skupa da živimo?
Mi smo od njih bolji pa ih ne volimo.“
To zbore mušrici bjednici kleti,
Ko' da neće jadni nikad umrijeti.

Allah poručuje poslaniku svome:
“Idi putem svojim, ne brini o tome.
Mušrike će Allah gadno zabaviti,
Njihovi grijesi njih će uništiti!“

Iz Meke je noću naš poslanik pošo',
u islamski Jesrib on je tada došo',
zaori se pjesma, uče se tekbiri,
tad veselje nasta brat se s bratom miri.

Od roga dana Jesrib Medinom se zvao,
Iz njega je Islam rastao i svao?,
Tad se sve pokrenu, zasja sunce sreće,
Zamirisa Islam ko' cvijet u proljeće.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975, str. 39-40)



O NAŠIM DŽAMIJAMA!

Bož'ja kućo na Božijoj straži,
Ako čuješ i pričaš de nam svima kaži:
Zašto si prazna i nijemo šutiš,
pa ti nisi griješna i nemoj da trpiš?

Vjernici tvoji kraj tebe prolaze,
Gledaju i vide ali malo paze,
Da i za njih mjesta uvijek dosta ima,
Al' strasti ih vode pravo šejtanima.

Pa kome se uče lijepi ezani?
Govorite ljudi što ste Muslimani!
Što džamije tužne poluprazne šute?
Allah i meleki užasno se ljute.

Džamije dižemo radi ljubavi Boga,
Radi sebe, brate, i rad' roda svoga.
A one nam tužne polupazne šute,
Allah i meleki užasno se ljute.

Zar strasti i pohlepa vrijede toliko?
Zar od toga preči nam nije niko?
Zar nas ezan sviju ne poziva Bogu?
Zar nas griješne stvari odvratiti mogu?

Zar molitva Bogu nema svoje draži?
Prst na čelo stavi, de nam, brate kaži!
Što si se zanio u prolazne stvari?
Sotone se čuvaj, dušmanin je stari.

 Ti ujutro slušaš kada ezan uči.
Tjeskoba u duši i strašno te muči,
Muezin te zove, u džamiju dođi,
Sotona ti šapće, samo kraj nje prođi!

Stani malo brate, okreni se sebi!
Ovo kažem svima i sebi i tebi.
Zar džamije naše da sirote budu,
Zar ona da sliči na sirotu hudu.

Muhammed poslanik ovako nam reče,
Porukom, hadisom, vako nam doreče:
“Džamija se ne smije garibom prozvati
U nju treba ići i namaz klanjati.“

Zar prolazni život može uzrok biti,
Da Musliman džamiju neće pohoditi?
Zar nas ezan braćo u džamije zove,
I zar smije neko da se ne od'zove.

To čine slilnici i griješnici ljuti,
Kome šušanj novca i dukati žuti,
Kolaju po srcu kao mravi ljuti,
Kad neko griješi neka se ne ljuti.

Što mu neko bratski sad pomoći želi,
Svi se ako bogda u Džennetu sreli,
U džamiju dođi, dragi brate mili,
Ne bi smo li sretni i ja i ti bili.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975, str. 41-42)




ZNAŠ LI BRATE MILI?

Znaš li brate mili, šta je dužnost tvoja?
Pa čovjek si brate i ljudskog si soja.
Stvoren si da živiš i da dobro činiš.
Šta je dužnost tvoja, treba da promisliš?

A da li to činiš upitaj sam sebe,
Misliš usamljen si, malekj je kraj tebe.
Ma kud god mak'o uvijek stražu imaš,
Dobro ovo slušaj, ako savjet primaš.

Mlad si možda sada, puno snage imaš.
Možda ti ne voliš savjete da primaš.
Gorko ćeš se kajat što si takav bio,
U životu grijehe, mnoge si činio.

Znaš da jednog dana, na tabut ćeš leći,
Od smrti se ne može nikud pobjeći.
Ma ko da si brate, valja ti mrijeti,
Jer nikome ne daju zauvjek živjeti.

Kad dođeš u kabur, tu nikoga nema.
Znaš li šta se tada, svakom od nas sprema.
Valja tebi ispit malekjima reći,
Iz kabura brate, ne mož' se uteći.

Pitaće te brate, za svaki čas života.
Sve ćeš morat kazat, biće te sramota.
Zla si ti činio, savjet nisi prim'o,
Pa kako si za to hrabrosti im'o?

Čuvao se nisi od teških harama,
Stidio se često Božijeg selama,
Sve što je volja, radio si tako.
Zato dobro pamti, nećeš proći lako.

Stidit ćeš se mnogo. Šta si sve činio.
A ti dobro zandeš šta sve nisi smio.
Ja kako ćeš tada Bogu džavap dati?
Od tebe će bježat' i rođena mati.

Kad ezan zauči, ti ne mariš za to.
Već sakupljaš novac i sabireš zlato.
Znaš kakva je kazna ostat od namaza,
Mumin ne smije ostavit' ni jednoga farza.

Kad čuješ nasihat, ti bježiš od njega.
Što ne uzmeš savjet od učenijega.
Zanese te život, a znaš da će proći,
Znaš da će nam svakom, smrtni časak doći.

Svejedno ti je bilo, kakav ćeš ti biti,
K'o da smrtnu čašu ti nešeć ispiti.
Kad legneš u kabur, kasno ti je tada.
Tek ćeš tada vidjet šta je Božija pravda.

Povrati se jadan i ne čini grijeha.
Bježi od pijanke, i pijanih sijela.
Iskoristi vrijeme da dobro uradiš,
Ne znaš kad ćeš umrijeti, nemoj da se šališ.

Čini svakom dobro, pa se dobru nadaj.
Nikoga ne vrijeđaj, niti ga napadaj.
Čuvaj dušu svoju od grijeha, brate,
Pa ćeš vidjet tada, dobro bit će za te.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975. str. 99-100)



BOGATIMA ZA SAVJET

O vi obdareni imetkom od Boga.
Zar ne znate izvuć pouku iz toga.
Novac i imetak i bude i prođe,
smrt se svuda prošeta pa i vama dođe.

Bogatstvo je dobro u darežljivoga.
Ali, ne daj Bože, u ruci škrtoga.
To je čista propast i više od toga,
jer bogati često zaborave Boga.

Kad Allah ti dadne da bogat postaneš,
Uvijek nastoj, vazda takav da ostaneš.
Umjereno troši umjereno djeli!
Ne traži ti Allah tvoj imetak cijeli.

Čuvaj se škrtosti kao Džehennema
Gorega ti od tog zla, čovječe, nema.
Tvrdica će teško stići do Dženneta,
U škrtosti nema brate selameta.

Hazreti Muhammed darežljiv je bio,
Al' se nije opet nikad napatio.
Uvijek je zborio: “Blago darežljivcu,
Darežljivu čovjeku vidi se na licu“.

Allah je darežljiv, darežljive voli,
Čuvaj se škrtosti i Bogu se moli!
Udijeli mi, Bože, iz obilja Svoga,
Da bi i ja mogo' da pomognem koga.

Od prvog čovjeka do današnjeg dana.
Škrtost je čovjeku po najveća mana!
Bježi od škrtosti, moj premili brate,
Rad' svoje škrtosti mnogi će da pate.

Jer ko god je škrtac on slabo vjeruje,
Ko mnogo rasipa, i on pretjeruje.
Ko žrtvuje Bogu, allah će mu vratit,
Na obadva svijeta Bog će njemu platit.

Žrtvovati Bogu, izgubit' se neće.
Ko je škrte ruke, taj ne ima sreće.
Ti proberi sebi kakav ćš ti biti,
Dobro se pripazi šta ćeš uraditi.

Majka crna zemlja mnoge je pokrila.
Darežljive nije i sve kad bi htila.
Ko god je darežljiv propasti mu neće.
Darežljivi ljudi džennetsko su cvijeće.
I meleki hvale darežljive ruke,
Bože! Sačuvaj ih svakojake muke.
Darežljivi ljudi, to su ponos svijeta,
Podari im, Bože, sve osam Dženneta.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975. str. 47-48)




MOJ OTAC

Oče, dobri oče, živ i zdrav mi bio.
Ti si posve malo na sebe mislio.
Cijeli život radiš, kad ćeš odmorit?
Nećeš valjda uv'jek svoju djecu dvorit.

Svakog jutra otac, kad na poso' pođe,
u sobu kod djece, na prstima dođe.
Izljubi ih toplo, dugo kod njih stoji.
“Spavajte mi mirno sokolići moji“.

Dok stoji za strojem, misli su mu s nama.
Kad nam piše pisma. “Ja sam djeco s vama“.
Ma kada da moram ja u svijet poći,
opet će vam otac jednog dana doći“.

Plemeniti otac svako dijete voli.
I za svakim od njih duša ga zaboli.
Mnogi otac krene u svijet daleko,
samo da bi djeci koru kruha steko.

Ogromne daljine što nas rastavljaju,
ne znači da nismo mi u zagrljaju.
Tako otac piše pisma iz daljine,
bez njega su dani dugi ko' godine.

U kabinu uđe i za volan sjeda.
U prozor od kuće on veselo gleda.
ručicama slatkim mi ga pozdravljamo,
“čuvaj se na putu, mi te svi čekamo“.

Poklonima divnim sve nas obraduje,
kad nasmijan dođe, svak mu se raduje.
Al' ne može uv'jek on nasmijan biti,
osmijeh dobrog oca, treba zaslužiti.

Kad ga nma dugo mi smo zabrinuti,
tad svako u kući po malo zašuti.
Ah! kako je teško oca ne imati,
koliko svako dijete bez svog oca pati.

Kad te otac dobri malo pomiluje,
srce jako bije ko' da čekić kuje.
Iz njegove ruke svako poklon čeka,
još kad otac dođe negdje iz daleka.

Za ocjene pita i svjedodžbe čita,
nije zadovoljan s onim ko se skita.
“čitati, učit treba, tako otac veli“
Dobar uspjeh djece mnogo ga veseli.

Otac mnogo truda u djecu uzida,
to priznaju oni što imaju stida.
Samo dobra djeca to mogu vidjeti,
dobra djeca uv'jek oca će voljeti.

Oče! Dobri oče, nemoj se srditi,
žrtvovo si puno, poštovan ćeš biti.
Ljubav roditeljska kol'jevka je sreće,
dobro dijete oca zaboravit neće.

Kol'ko naših dobih roditelja ima,
dadoše bogatsvo svojim sinovima.
Al' kad starost dođe niko ih ne gleda,
nek sudbinu oca takav sin pogleda.

I od njeg' će djeca glavu okretati,
roditeljska kletva njega će čekati.
Ko kroz život želi sreću okusiti,
on će ocu, majci, uvijek dobar biti.

(Mehmed Mahmutović, Pregaoci, Zavidovići, 1978. str. 17-18)



JA SVE LJUDE VOLIM

Ja sve ljude volim, to su braća moja.
Svi su braća moja, bilo kojeg soja.
Dal' su siromašni il' bogati bili.
Svi su meni dragi, svi su meni mili.

Sve živo i mrtvo, stvorio je Allah.
Sve je bilo magla, pa poslije prah.
Svima nam je jedna dobra majka mila.
Majka nas je zemlja, sviju odhranila.

Druga nam je majka, hazreti Hava!
Svi smo djeca njena i imamo prava.
Svi je ljudi zovu, plemenitom majkom,
Ona će se odazvat, svom djetetu svakom.

Otac nam je jedan, mi smo svjesni toga,
Ademovi sinovi voljom dragog Boga.
Eto to nas čini braćom i sestrama,
Jedan nam je otac, jedna nam je mama.

Pa čemu te svađe i ratovi mnogi,
Zemlja se pustoši, ostaju ubogi.
Mnogo je se zemlje sa krvlju zalilo,
Da zrelije mislimo, toga nebi bilo.

Kur'an nas poziva i svakome kaže,
Da Božanski propis iza svakoga važe.
Svi smo braća sestre morali bi znati.
Jedan nam je otac, jedna nam je mati.

Pa vjera te uči da svakoga voliš,
Osim Bogu nemoj, nikom da se moliš.
Voli brata, sestru ma ko da su oni,
Ne zavađaj ljude, tog se uv'jek kloni.

Od jednog tijela svi smo brate, mili,
Gomila smo zemlje mi nekada bili.
Iz zemlje rastemo i njoj se vraćamo,
Rodit se i umrijeti, svi mora da znamo.

Od tijela jednog svi smo brate mili.
Mnogi smo se rodili, da bi sretni bili.
Ako želiš Džennet na obadva svijeta,
Pod nogama majke, takva bašča cvjeta.

Nikog od nas neće vječno ostaviti.
Iz zemlje smo došli, zemlja ćemo biti.
Pa život je ovaj ko' munja trenutan,
Misli malo čovječe i budi razuman.

Opravdaj svoj život što na zemlji živiš,
Svaki čas od njega moraš da koristiš.
Čini svakom dobro, ma što god on bio,
Samo tako čovjek živjeti bi smio.

Satana je prvi, mržnju izmislio.
Našeg je paroca odmah zamrzio.
Od njega treba bježat, što je ljudskog roda,
On trguje mržnjom, želi da je proda.

U sreći i miru, ljudska sloga cvjeta.
Sve što bratsvu vodi neka ti ne smeta.
Voli svakog ko', rođena brata,
Takav dan života vrijedi suha zlata.

Nek te ljudi pamte ko' dobra čovjeka.
Ne živi se samo od jednog vijeka.
Nek' o tebi, brate, najljepše se zbori.
O tebi će tvoje djelo da govori.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975. str.109-110)



EZAN TE ZOVE

Stani, stani malo, eno ezan uči;
Kažeš da si mumin, a slabo te muči,
što klanajt ne ideš. Muezin te viče,
kako se ne bojiš hej ti griješniče!

Pričaš da si mumin, za ezan ne mariš,
pa zašto se onda pred drugima praviš.
Ti nikada ne možeš na namaz otići,
tako nećeš nikada u Džennet unići.

Pričaš da si mumin, a ezan te zove,
Svakog dana izmišljaš ti razloge nove.
Svukud prispjet možeš i svukuda prođeš,
Džamija te zove da i u nju dođeš.

Hajja ales-salah to muezin viče,
požuri na namaz hej ti prolazniče!
Prolazan je svijet pa i sve na njemu,
iz prošlosti, brate, uči se na svemu.

Koliko je Husa i Hasana bilo,
isto ko i tebi i njima se hitilo,
da sakupljaju novac, da bogati budu,
ništa to ne vrijedi na strašnome sudu.
Hajja alel-felah to muezin viče,
dođi i spasi se, ti slabi vjerniče.
za sve drugo lahko ti vemena nađeš,
propuštaš li namaz dublje u grijeh zađeš.

Za šetnju, kafanu ti vremena imaš,
Kockaš i vrijeđaš, grijeh nase primaš.
Ne bojiš se Boga, ne čuješ ezana,
Ko to čini, brate, osta bez imana.

Pejgamber je džemat sobom naredio,
u emanet strogi to nam ostavio.
Kad čujete ezan, nek svak' tamo kreće,
ko ne htjedne, šefa'at nikad dobit neće.

Samo će drznici kod kuće ostati,
svak' mora pred Allaha stati,
Na poziv ezana ko se ozavt neće,
propao je zauvijek, ostao je bez sreće.

Džamije su kuće Allahu najdraže,
na sedždi je sreće to ti Hadis kaže.
Ti namazom svojim drugima se kaži,
Molitva sa sedžde ponajviše važi.

Slušaj ovaj savjet, dobri brate, mio,
Nemoj da bi više namaz propustio.
Kad začuješ ezan, odmah kreni tamo,
Muezin te zove hodi, brate, 'vamo.

Ovaj svijet, brate, i bit će i proći,
svakom će nam, brate, smrtna čaša doći.
U džamiji svojoj traži sebi spasa,
džamija je brate naša prava kasa!

Treba da se bojiš Svemogućeg Boga,
boj se i čuvaj se od grijeha toga.
Kad muezin viče da te Bogu zove,
ne zapadaj, brate, u grijehe nove.

Abdest uzmi, kreni u džamiju svoju,
Idi kuda hoćeš, pa bilo koju.
Samo nemoj brate kod kuće ostati,
Teško je za namaz Bogu dževap dati.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975. str.16-17)




NAŠOJ DRAGOJ KABI

O Božija kućo na sredini svijeta,
Sveta vjera Islam iz tebe procvjeta.
Tebi hrle ljudi sa svih osam strana,
Ti si sveta kuća braće Muslimana.

Ot' kako Muhammed na te bajrak stavi,
Ime Allahovo tu se uvijek slavi.
Dolaze ti ljudi sa svih strana svijeta,
Sreća i molitva vaza ovdje cvijeta.

Dolaze vjernici da zijeret čine,
Da ostave grijehe, izađu iz tmine,
Da zamole Boga, podignu mu ruke,
Tu sreća nastaje, a odlaze muke.

Govore Lebbejke, Kabu obilaze,
Bježe iz grijeha na Božije staze.
Evo me, dolazim, Svemogući Bože,
Tvoja milost grijehe oprostiti može.

Dok skrušeno stojiš pored Kabe robe,
Očisti srce od svake gnuzobe,
Moli dragog Boga da ti tevbu primi.
Smiluj nam se, Bože, veliki, jedini!

Obrati se Bogu i moli ga puno,
Ne bi li te vjetar od milosti puhnuo!
Ostavi grijehe, odmah ih napusti,
I tu pored Kabe molitvu izusti.

Okupaj me, Bože, od teških đunaha.
Ja sam teški griješnik od zemlje i praha.
Došo', sam Ti ovdje da milost potražim,
Da ko' čovjek živim, oprosta zatražim.

Sveta kućo Kabo sred lijepe Meke,
Sve u Tebi zbori, Lebbejke, Lebbejke.
Ti otvori srce svim gostima svijeta,
Iz tebe nam Islam ko ruža procvjeta.

Iz Meke je Islam  ko ruža procvao,
Iz tebe Muhammed na Miradž išao.
U Tebi keramet Ibrahimov živi,
Sveta kućo Kabo, svako ti se divi.

Allah Te uzdiže da Ti ljudi hrle.
Svi se ovdje ljudi kao braća grle.
Ovdje se ne znaju ni rase ni klase.
Kao vodom vatra tu se grijesi gase.

A sada te Bože, svi skupa molimo,
Pomozi nam, Bože, da se svi volimo.
Nek nam iznad svega Islam vjera bude,
Nek istini Bož'joj naša srca žude.

Lijepim životom sviju nas nagradi,
Neka svako od nas samo dobro radi.
Nek' nam nurli bude naše vedro čelo,
Da pored Tebe dođemo kao ljudi smjelo.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975. str.34-25)




O ISLAMSKA VJERO!

O islamska vjero o istino sveta,
prostireš se slavno s kraja na kraj svijeta.
Čista mi ko sunce svaki dan što sija,
od svega si meni, vjero, najmilija.

O d prvog čovjeka, Hazreti Adema,
milije nam ništa od Islama nema.
Kad dođeš pred Boga, ništa tad ne vrijedi,
osim čiste vjere što je čovjek slijedi.

Nemo'š  biti vjernik ako samo kažeš,
da s propisom vjere ti se uvijek slažeš.
Vjernik biti znači dužnost vršiti,
ne radiš li tako nećeš vjernik biti.

Ti si u zabludi ako misliš tako,
da je mumin-vjernik nama biti lako.
Čisto srce imati i slijediti vjeru,
sve se, brate, piše nemo'š falit zerru.

Čista moja vjero u Jednog Boga,
Jednog jedinog-Allaha dragoga!
Volim te od svega što na svijetu vidim,
ponosim se s tobom, nikada se ne stidim.

O islamska vjero, časno ti je ime,
pripadam ti i ja, ponosim se time.
Srce mi zastrepi kad pomislim na te!
Divna moja vjero, sve bih dao za te.

Sveta vjero moja, ja sam dio tebe,
međ' vjernike tvoje ja brojim i sebe.
Ja klanjam i postim, žrtvujem se za te,
zato zborim “Bože! Oslanjam se na Te“.

Kad začujem ezan, slušam muezzina,
tad u srcu mome nastane milina.
Abdest uzmem, žurim, u džamiju idem:
oni što te neće treba da se stide.

Želim mumin biti ja se vjerom dičim,
jer ću samo tako pred Allaha stići,
Meni nije teško sve za Islam dati,
jer je mene tako odgojila mati.

O Vjerniče, brate, kažeš vjernik da si.
Ne zbori o tome i ne pričaj masi.
Da bi mumin bio dosta truda treba,
čuvaj se Iblisa, on te uvijek vreba.

Poznaješ li Islam, dobri brate mio,
onda nemoj griješit, jer to ne bi smio.
Kad dužnosti vjerske pođeš vršit, brate,
tek tada bi moglo dobro biti za te.

Ostavi se grijeha i pobožan budi,
za grijehe će Allah ljudima da sudi.
Nemoj vjernik biti samo po imenu,
Allah traži samo da se klanjaš, Njemu.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975, str. 7-8)




HEJ ČOVJEČE

Hej čovječe, hej smrtniče,
ti si zemni prah,
Pa zar tebe dragog Boga,
Svemogućeg nije strah.

Hej čovječe, hej putniče,
musafir si ti,
na svijetu si u prolazu,
razumiješ li ti?

Na kratko si doš'o ovdje,
valja ti ići,
sa čime ćeš na mahšeru
pred Boga izići?

Trčiš radiš, uvijek žuriš,
poslanik si ti,
onda dobro znaj i pamti,
sve po redu radi ti.

Prvo klanjaj, Boga moli,
za grijehe ti,
pa tek onda svog imetka,
prisjeti se ti.

Kad te ezan sebi zovne,
odmah pusti sve,
po Božijoj zapovjedi,
uradi što prije.

Nemoj da te uvijek zovu,
da klanjaš namaz,
nego se ti prvi javljaj,
na taj Božiji farz.

Ti se jadan uvijek bojiš,
siromaštva tog,
osloni se na Allaha,
štiti, ćete Bog.

Podijeli milostinju,
dijeli zekjat ti,
uči, radi, posti, klanjaj,
to smo dužni svi.

Ne ne drhti tvoja ruka,
kad od sebe dijeliš,
pouzdaj se u Allaha,
ne s'mješ da se ti bojiš.

Za budući svijet se spremaj,
hej čovječe griješni,
jer obilja mnoga tebi,
dade Allah jedini.

Zdravlje život i imetak,
darova ti Bog,
Džennet sebi kupi, uzmi,
iz imetka svog.

Tebi teškom griješniku,
pitanja će mnogo bit,
svijet ovaj Bog ti dade,
da se možeš pripremit.

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, str. 5-6)




ZOV NA RANI SABAH

Ustaj, čovječe, hej ti,
ustaj rode nemoj spavati!
Ostavi šejtana i priđi Bogu!
Vjernik si bolan ustaj klanjati.

Sabah rani viče te, zove,
Raduje se tebi od rujne zore.
Zahvati vode i abdest uzmi,
prestaće briga, prestaće more.

Allah ti dade bezbroj nimeta,
Sunce nas grije, a život cvijeta.
Svi sišemo kapljice rosne sreće.
Zemlja nas hrani svakog ljeta.

Gospodar Allah ne ište mnogo,
Ne ište više, neg' što si mogo'
Umi se vodom, s čistog vrela,
Slavi Boga zahvali mu mnogo.

Sabah je rani, berićetan dan,
U mrkloj noći, miran je san.
Ustaj s postelje ko' soko rani,
Klanjaj Allahu, on je svemoćan.

On voli one što rano rane,
Koji ne spavaju kad sunce grane,
Koji klanjaju u sabahsko vrijeme,
Allah ih čeka šta da im dadne.

Šta god zažele, Bog će im dati,
Nežali, čovječe, na sabah ustati!
Išti, moli, od Boga traži,
Da živiš ti, otac, ti mati.

Da ti sreća u domu bude,
Da nam srca molitvi žude.
Ustaj, sokole, ezan te zove!
Ustaj iz postelje, ne čekaj zore.

Iblis hoće da te s puta svrne,
U vrtlog nevolje da te gurne,
A ti se trgni iz njegove ruke!
Sreća će stići, prestaće muke.

Rani sabah je rana,
Od svanuća sunca, do zalaska dana.
Klanjajmo braćo, naš sabah rani.
Meleki nas zovu, ustajte jarani!

(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. str. 45-46)